Zelena milja jedan je od filmova za koje nikada neću reći: ah, još jedna repriza, da lijepo stane između dvije reklame. Koliko god ga puta odgledam, uvijek pobjegne suza. Suze, zapravo. Puno suza. Svaki me puta razgali pomisao da negdje u ovom napaćenom svijetu čuči neko Božje čudo. Toplo, nježno, dječje nevino, usamljeno, ali s puno razumijevanja i iscjeljiteljskih namjera za nas koji maleni idemo ispod zvijezda. Netko tko razumije one koji ne razumiju ni sebe ni svoju zadaću na ovom svijetu. Ja tog razumijevanja nemam. Ne kada je u pitanju sudbina hrvatskog mikrokozmosa. A očito ni ostatak Hrvata.
Kada rezultati anonimne ankete pokažu da 96 posto očajnoga naroda ne vjeruje ni da ih dragi Bog može spasiti, onda očaj poprima posve nove dimenzije. Gotovo biblijske. Nedavna anketa GfK pokazala je svu dubinu beznadežnosti iz koje će nas teško izvući i kudikamo sudbonosnije stvari od rezultata izbora. Anketa, naime, kazuje ovo: četiri posto ispitanih vjeruje da ih Vlada može izvući, isti je postotak glasova dobio i Svevišnji, guverner Rohatinski dobio je više i od Boga – šest posto, dok su najviše povjerenja, ‘čak‘ devet posto dobili mladi školovani ljudi. Vrijedno je spomena i sedam posto onih koji misle da nas mogu potegnuti ‘neki novi ljudi‘. Ma gdje bili.
Najviše poražava podatak, i da sam vlast nad tim bih se zamislila poput Rodenovog Mislioca, da je čak 42 posto anketiranih uvjereno kako nam nema pomoći. Lani je u to bilo uvjereno 36 posto očajnih Hrvata. A pesimizam i gubitak nade nikada nikome nisu donijeli ništa dobroga. To je, naravno, subjektivni doživljaj stvarnosti koju živimo. Onaj objektivni, koji se mjeri egzaktnim podacima, još je gori. Hrvatska će ove godine tehnički izaći iz recesije. Vraćamo se stazi rasta, predviđa nam se spomena nevrijednih 1,5 posto. S time se doista nema smisla hvaliti (ako tko pokuša slobodno ga zviznite tavom, ili nekom drugom priručnom alatkom).
Još manje uspoređivati s drugima. Odavno im buljimo u leđa. Baš svima. Ono što trebamo računati jest koliki nam rast treba da bismo počeli trčati barem tik iza nečijeg ramena. Kada se sve zbroji, zapravo više oduzme, a pri tome mislim na dugove i kamate, stvari su posve jasne. No ono što većina prosječnih Hrvata ne zna, jer se o tome konspirativno šuti, jest ovo: unatoč tome što se u krizi tekući račun platne bilance popravio (pad potrošnje ponajprije je značio pad uvoza, a nešto smo i izvezli, pa je sve to skupa lijepo izgledalo na papiru, upakirano u veselu mašnu) raspoloživi dohodak – ono što nam ostaje kada sve poplaćamo – rapidno kopni! 2007. isparilo je 8,2 milijarde kuna, 2008. 11,4 milijarde, lani čak 11,8 milijardi raspoloživog dohotka, a ove godine...u glavi već tutnji od boli.
Manjak raspoloživog dohotka znači potpuno odsustvo bilo kakvog alata za kopanje iz jame. Još nisam čula nikoga ni s lijeve ni s desne ni s centra kako misli popraviti tog ključnog ‘teškaša‘ od minusa. Ne misle. Jer to uopće ne razumiju. I to je pravi razlog za pesimizam. Kojemu mogu dodati još jedan, umjetnički. Vjerojatno je malo nacija koje mogu jadikovati uz mudrovanje G. B. Showa: Demokracija je kada mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih. Ovome mogu dodati tek jedan stari refren: There‘s nothing wrong with going nowhere, baby, but we should be going nowhere fast!