Ovako stoje stvari s vraćanjem dugova – dugovi se nikad ne vrate. Nikada se u potpunosti ne isplate. Uglavnom se događa samo jedna stvar – stare kredite redovno zamjenjuju novi. Veći. Uvijek iznova, u krug, poput Ukletog Holandeza. Stara je to klopka, osmišljena vjerojatno i prije vremena Bretton Woodsa, MMF-a, Svjetske i raznih investicijskih banaka čiji su krediti (planski!) okovali zemlje u razvoju diljem kugle zemaljske.
Hrvatska broji inozemni dug pet puta veći nego što je bio dug cijele bivše države. Svaki novi dug vlast mjeri kao novi uspjeh ‘jer ovo izdanje jasno pokazuje koliko nam vjeruju na financijskom tržištu‘ ili ‘pokazuje uspjeh naše fiskalne politike‘ ili ‘potvrđuje komplimente investitora monetarnoj i fiskalnoj politici‘... Majko draga, kada čujem neki od tih refrena pomislim da sam zapela u filmu Frances, zatočena u ludari iz koje nema izlaza. Nema sumnje da kamate uvijek mogu biti gore, uvjeti oštriji, zanimanje investitora manje. Ali kamate koje plaćamo posljednjih godina, između 6 i 6,7 posto u zemlji koja još pada (a kada počne rasti, rast će bijednih i spomena nevrijednih jedan do dva posto) nisu razlog ni za kiseli osmijeh nego za angažiranje narikača da nas trajno podsjećaju na povijest hrvatske gluposti.
Evo što kaže matematika i zdravi razum. Da bismo otplaćivali dugove i kamate na te dugove i uz to se pohvalili nekakvim razvojem, stopa rasta BDP-a morala bi iznositi najmanje 0,1 postotni bod iznad visine kamate. Može li itko u ovoj zemlji zamisliti da Hrvatska nekim čudom još za našeg života ‘naraste‘ 6,8 ili nedajbože sedam posto? Zemlja koja nema proizvodnju, nema izvoz ni izvoznih proizvoda, nema inovacija, ne ulaže u znanje, nema cjelogodišnju turističku sezonu, ni po čemu i ni u čemu nije konkurentna?
Ali zato ima pet puta više gradova, općina, županija i tko zna koliko viška zaposlenih na državnim jaslama? U zemlji bez ideja, koju vode snishodljivi političari, u zemlji u kojoj nas je država zadužila do bogtepitaj kojeg koljena (kamo sreće da je to ono četvrto, koje nam smije ponešto popraviti po kući, a da ga ne strpaju iza rešetaka) možemo se samo pomoliti da nam skrate muke. Recimo bankrotom. Iako, tehnički, države ne mogu bankrotirati na način na koji to mogu poduzeća.
Neki teoretičari tvrde da najčešće nije riječ o trajnoj nesposobnosti vraćanja kredita nego o izbjegavanju plaćanja u uvjetima kada država ima prečih obveza. Iako bih ja, posve neznanstveno, dodala da vraćanje kredita isključivo novim kreditima nitko razuman ne može nazvati sposobnošću vraćanja kredita. Ne znam, doduše, što bismo dobili bankrotom, osim odgodu plaćanja, prijezir investicijske zajednice, astronomske kamate na buduća zaduženja, ali jednostavno nam u sveopćem neradu ponestaje idejnih rješenja. Uostalom, povijest država je i povijest bankrota. Jedno je od rijetkih razdoblja ‘primirja‘ upravo vrijeme prije ove krizne pošasti. Evo nekoliko crtica za utjehu – u posljednjih 200 godina najčešće je krahirala Venezuela, čak deset puta (što dokazuje da uz ista vodstva i istu politiku ni bankrot ne pomaže!); Honduras je 60 posto vremena nakon dobivanja neovisnosti proveo restrukturirajući dugove; Grčka je u 19. stoljeću, poslije serije krahova, više od 50 godina provela kao gubavac, odsječena od svjetskih financijskih tržišta; najgore je razdoblje bankrota bilo ono poslije II. svjetskog rata kada obveze nisu plaćale zemlje u kojima se stvaralo više od 40 posto svjetskog BDP-a. S jednom razlikom – te su zemlje naučile lekciju. Hrvatska nikada nije. Zato tek jedna poruka ‘kršćanskom‘ HDZ-u – i Biblija dugove naziva prokletstvom!