Raspravljati o tome hoćemo li ove godine rasti jedan posto, kako tvrdi guverner, ili 1,5 posto, s koliko računa premijerka, isto je kao da raspravljamo o tome je li svemir star 14 ili 15 milijardi godina. Iz naše perspektive, iz kuta ljudi koji u prosjeku žive bijednih 75 godina, potpuno je svejedno na što ćemo tipovati. Milijarda godina svemira više ili manje, nama koji živimo sada i ovdje, posve je nevažno. Procijenjeni BDP, koliki god nam se dogodi, premaleni je za planiranje veselog života. Ogled BDP brojki svodi se samo na to što je uhu ugodnije u osvit izbora. I jedna i druga zapravo su umorna statistička pogreška. Razlika je samo u tome što guverner to zna.
A tu razliku između znati i ne znati moraju znati novinari. Njima mora biti jasno tko mulja, tko istinu kazuje. Nažalost, takvih je sve manje. I novine i portali i televizije počistili su sve koji znaju i imaju stav, instalirali mladce željne slave ili poslušnike. Televizije prepisuju novine, novine prepisuju portale, svi se zajedno ponosno kite žutilom. Nitko ne vjeruje znanju i imanju vlastitih novinara. Dobri novinari, analize i razumno pisanje postaju endemi. Pravi je blagoslov kada urednik može računati s novinarem/kom koji/a zna. Ne samo lijepo pisati nego i protumačiti tko je što uistinu rekao. Upravo je zato bila gadljiva nedavna epizoda s jednim tiražnim (nekada davno i uglednim) dnevnim listom. Guverner je u svom posljednjem, opatijskom govoru poručio mnogo toga. Recimo, upozorio je na ubrzanje inflacije.
Na to da se ta tema tepe pod tepih s izgovorom: takva su svjetska kretanja. I da se zanemaruje pitanje koncesija na domaću naftu i problemi u sustavu subvencija u poljoprivredi. Upravo smo to u tekstu poentirali svi ondje prisutni novinari, pa i novinarka tog dnevnog lista. Jedna od onih koji znaju. Urednik, koji bi trebao znati da je blagoslovljen odličnom novinarkom, zbog tiraže, žutila, sklona sam zaključiti i nekog privremenog ludila, odlučio je u naslov izvući – valutnu klauzulu. Nažalost, ne samo to.
U prvotni je naslov (kasnije povučen) stavio riječi koje guverner nije ni pomislio, kamoli izgovorio. Na taj su se naslov, treba li uopće reći, zalijepili još neki dnevni listovi, pa i televizijski urednici, a da im uopće nije palo napamet provjeriti o čemu je riječ niti priupitati vlastite novinare na terenu što je tko uistinu rekao. Misliti da kao urednik, koliko god popularan bio, znaš više od novinara koji zna, za mene je bogohulno.
I tako se stvorila afera. Potpuno lažna. Izmišljena. I nikome ništa. Žudnja za izmišljanjem afera, trčanje za tiražom, gušenje preostale novinarske pameti, lažno utemeljeni ego? Ne znam. Znam samo da bih tog urednika kaznila. Žestoko i beskompromisno. Kao da nije dovoljno što se dobro, kritičko novinarstvo ubija marketingom. Kao da nije dovoljno što se takozvano istraživačko novinarstvo u većini slučajeva svodi na obračun interesnih skupina (uključujući i državne ‘istražne organe‘ iz kojih dokumenti ciljano klize), koje su odabranim novinama ili novinarima neku novu aferu odlučile isporučiti na dlanu. Za istinsko istraživanje trebali bismo imati uređenu državu. Takvu u kojoj je najnormalnija stvar doći do željenih dokumenata, ispisa, računa... Uz sve to, doista nam ne trebaju umišljeni urednici napuhani na veličinu bogova. Uz takve urednike nikakvi drugi neprijatelji nam ne trebaju. Ružna vremena za novinare. Najružnija dosad.