Ne volim biti negativna, niti mi je cilj započeti rat na ionako skliskom terenu na kojem svakodnevno ples smrti plešu novinari i PR-ovci, ali što je previše, previše je. Nekidan, dok sam kao svaka lijena novinarka koja drži do sebe, pod temperaturom radila od kuće stigao mi je mail. Poruka e-pošte, da budem jezično korektna. U njemu tek nekoliko rečenica, a prenosim dvije koje su me toliko uzrujale, da bi mi vjerojatno krenula para na uši da sam kojim slučajem lik u crtanom filmu. One glase “U prilogu Vam šaljem press release naše tvrtke. Ukoliko ste zainteresirani za objavu, molim Vas tekst na autorizaciju”.
Bez brige, napravila sam čisti copy-paste, za što se nas novinare često optužuje, i niti jedna točka, zarez, veliko ili malo slovo nisu promjenjeni. Ovaj tekst pišem za one koji misle da ove rečenice i nisu neki problem. Ne mislim njime vrijeđati, niti reći da su svi oni koji se bave piarom, kako ga mi u slomljenoj hrvatskoj verziji zovemo, glupi. Želim ukazati na tešku zlouporabu autorizacije koja je postala uobičajna i pozvati one koji se bave ovim poslom da unesu reda u svoju struku, jer tim poslom ne bi se smio baviti baš svatko komu to padne na pamet.
Jasno mi je da kad netko daje veliki intervju želi možda promijeniti neku sintagmu kako bi ispao pametniji, a vrlo, vrlo često, izbaciti nešto što je rekao, a kasnije je shvatio da nije trebao. Ne odobravam, otežava mi posao, ali mi je jasno. Imam razumijevanja za menadžere koji bi mogli dobiti otkaz jer su se previše opustili u razgovoru s novinarom, imam razumijevanja za one koji su se jednom opekli pa pušu i na hladno, čak razumijem i pr-ovce kojima posao ovisi o tome jesu li njihovi nadređeni ‘ispali’ glupi. Počinjem misliti da imam i previše razumijevanja.
Jer stvari odlaze u potpuno krivom smjeru, a nekako mislim da sam i sama kriva, jer sam imala razumijevanja. Sve češće i češće nalazim se u situaciji da me se traži autorizacija pismeno danih odgovora. Priznajem, nekad ju i pošaljem, čisto iz šale, jer zapravo vraćam iste rečenice koje sam dobila u mailu, pa se pitam shvaća li druga strana suludost te radnje ili ne. Jesmo li mi novinari uistinu toliko glupi da nismo u stanju shvatiti rečenicu koja piše, crno na bijelom, i koju zahvaljujući modernoj tehnologiji možemo doslovno uzeti mišem i odvući u drugi dokument? Ili smo toliko maliciozni da ćemo namjerno krivo shvatiti?
Uostalom, ne znaju li ti isti koji tu autorizaciju traže za stvari za koje u zakonu niti jednim slovom ne piše da imaju pravo, da ju mogu objesiti mačku o rep? To što su odobrili, bilo koji novinar ili urednik ionako kasnije može skratiti, izbaciti ili staviti u drugi kontekst i oni mu ne mogu baš ništa - osim biti jako ljuti. A iskreno, novinari su navikli da se na njih ljudi ljute. Ne muči nas to previše. Nakon prvog neugodnog sugovornika koji si uzme za pravo da razgovara s nama na neprimjeren način, još nas to i grize. Kasnije, očvrsnemo. Mrvu se uzrujamo, ali mirno spavamo noću. Tako je to s čistom savješću. Ali sada se već odlazi i korak dalje. Sada se od nas očekuje da tekst pripravljen iz priopćenja šaljemo na autorizaciju? Ma vjerujem da osoba koja je to učinila nije iskusni pr-ovac niti medijski stručnjak i da bi joj većina ljudi koja se bavi tim poslom također rekla da je to idiotski potez. Ali rekli bi Ameri, it doesn’t make it ok.
Dakle, za one koji ne razumiju, a vole se smatrati piarovcima, eto samo par kratkih natuknica. Istina je, mi vas trebamo. Isto tako, istina je da i vi trebate nas. Kad šaljemo pitanja mailom, to je često zato jer ste vi to tražili - uglavnom jer ste u strahu što bi nam vaši menadžeri rekli uživo ili telefonom i pitate se kako bi se iz te situacije izvadili kasnije ili jer nemate moć u svojim kompanijama da utječete na to kako se oni odnose prema medijima pa ih ne možete natjerati da pričaju s novinarima. Nije istina da je to zbog naše lijenosti. I da, činjenica da ste nam odgovorili na upit, i da smo mi rekli hvala, ne znači da nam činite uslugu. Zapravo, to je ono za što dobivate plaću.
Za kraj želim reći još jednu stvar. Od srca hvala svim onim profesionalcima s kojima svakodnevno surađujem i zahvaljujući kojima je moj posao lakši, kao i posao mojih kolega. Hvala onima koji poštuju naše rokove, koji shvaćaju da moramo pisati i o stvarima koje nisu ugodne i koji su uvijek tu da nam pomognu da objavimo najtočnije i najpotpunije informacije. Ostanite takvi kakvi jeste i shvatite ovoj tekst samo kao dokaz da idete u pravom smjeru.