Pokojni prijatelj mog oca imao je sjajan izraz koji je upotrebljavao da opiše ono što većina ljudi zove začaranim krugom.
On bi to, puno preciznije, nazivao majmunskom osi. I stvarno, začarani krug nekako tim pridjevom ‘začaran‘ daje slutiti da se radi o nečem magičnom, i nametnutom od nepoznate sile van naše kontrole. ‘Majmunska os‘ puno je točniji opis, jer daje do znanja da je osoba koja se oko te osi vrti, prvo, ne baš inteligentna; a drugo - sama to izabrala. Zato mislim da su potpuno u krivu oni koji za naše gospodarstvo kažu da se nalazi u začaranom krugu. Nema tu ništa začarano. Naše gospodarstvo se vrti oko majmunske osi. Svaka Vlada se nađe pred (uvijek istom) dilemom i radi uvijek iste odabire. Priča je jednostavna: novca je malo, a ispruženih ruku jako, jako puno. Treba zato naći novac, bilo gdje, bilo kako. Uzeti ga i onim najslabijima ako treba (eto, najnoviji primjer roditelji djece koja boluje od šećerne bolesti u Dubrovniku). Bez milosti, bez nedoumica, jer svi znaju da se bez novca ne može ništa. Istina, valjalo bi pomoći gospodarstvu, pa bi bilo više novca u proračunu, to je jasno kao dan - ali radi se o dugoročnijem rješenju, jer bilo koji namet koji se gospodarstvu ili građanima ukine efekte će dati tek na duge staze, a trenutno će značiti još manje novca u proračunu. Zato se nameti ne režu, barem ne značajno. Nešto se ušićari tu, nešto tamo, padne poneki predizborni popust (kao sad u Zagrebu) ali u pravilu rasterećenja plaća i općenito gospodarstva nema. Na opću žalost političara, većina mazgi koje se premalo hrani, a previše natovari i mlati, nakon nekog vremena crkne. Znam, nije lijepo poduzetnike uspoređivati s mazgama, ali razgovarajući s njima stekla sam dojam da se mnogi tako osjećaju. Političare to dovodi do ozbiljnog problema, jer im ponestaje tih upornih, koji će iznjeti stvar na svojim leđima, pa onda vire preko granice. Možda će doći neka takva ‘mazga‘ izvana. Ili (pohlepno se trljaju ruke) možda i neka puno veća, fućkaš ove naše male. Zovu ih stranim investitorima, ali iz načina na koji o njima pričaju, jasno je da ih smatraju mazgama. Očekuju naime da će netko tko je uspješan u nekoj drugoj zemlji, doći u Hrvatsku i ovdje zapošljavati ljude, plaćati poreze i po mogućnosti možda i financirati koju kampanju. Zauzvrat, nudimo nenormalno velika opterećenja na svaku plaću koju isti mora isplatiti, nemoguće visoke parafiskalne namete i nikakvu podršku domaće administracije. Gle čuda, nitko ne dolazi.
Pa onda, kad su ubili domaće, a nema stranih poduzetnika, tko će zapošljavati tu silnu raju koja će opet kroz neko vrijeme doći do kartonske kutije i odlučivati o izabranoj nekolicini koja ima fine službene aute, osiguranje, putuje svijetom, slika se i rukuje u finim odijelima? Nekakav posao se mora naći, jer inače će na listiću nedajbože zaokružiti nekog drugog. Nema druge, država će ih zaposliti. Nešto u svojim službama, nešto preko ‘kapitalnih investicija‘ (sama sintagma je dovoljna da osjetim blagu mučninu). Ipak, i za jedno i za drugo treba novca, ispruženih ruku je puno... I cijela stvar vraća se na početak. Nije to začarani krug. To je majmunska os. Jer samo majmun može uvijek raditi istu stvar, a očekivati drugačiji rezultat.