Polaznici njujorške radionice Preschool Mastermind slikaju prstima, izrađuju figurice od plastelina, igraju se prinčeva i princeza ili kauboja i Indijanaca, a potom odrijemaju dok šefica Michelle Joni Lapidos ne proglasi kraj druženja. Taj se koncept ni po čemu ne bi razlikovao od klasičnih vrtićkih aktivnosti da nije riječ o odraslim ljudima koji plaćaju između 333 i 999 dolara (ovisno o broju dolazaka) kako bi se vratili u djetinjstvo.
Predškolske radionice za odrasle, ako ih se uopće tako može nazvati, samo su dio rastućeg tržišta Petar Pan na kojemu se, ne biste vjerovali, okreće ozbiljan novac. Naime, pokazalo se da milenijci i njihovi prethodnici, generacija X, gaje silnu želju da se odmaknu od svakodnevice i probude dijete u sebi.
Antistresne bojankePotrebu odraslih da naprave stanku od odgovornosti, ali i zrelosti koja kao da ih je zatekla, i uđu u sigurnu zonu kakva je bila djetinja, prepoznali su inovativni poduzetnici iz različitih poslovnih sektora i ponudili niz proizvoda i usluga koji je vješto zadovoljavaju. Jedna od takvih poduzetnica škotska je ilustratorica Johana Basford, koja je zaslužna za stvaranje jedne potpuno nove kategorije u svijetu izdavaštva – bojanki za odrasle. Iako nije bila prva koja je na tržište plasirala taj proizvod, njezina su se izdanja ‘Tajni vrt‘, ‘Začarana šuma‘ i ‘Izgubljeni ocean‘ (uskoro izlazi i četvrta, ‘Magična džungla‘) diljem svijeta prodala u 16 milijuna primjeraka. Kompleksni, maštoviti crteži Basfordove toliko su se svidjeli publici da su i drugi ilustratori krenuli nuditi svoje verzije bojanki, koje ostvaruju vrlo dobru prodaju na kojem se god tržištu pojave. Kako su za Newyorker izjavili iz britanske izdavačke kuće koja izdaje bojanke autora Michaela O‘Mare, takav fenomen nisu vidjeli u trideset godina izdavaštva. Neki naslovi doživjeli su već petnaesto izdanje, a bojanke se rasprodaju čim stignu na police. Taj eskapizam koji se toliko svidio odraslima iskoristio je popularni brend drvenih bojica Crayola, koji je lansirao liniju proizvoda Crayola Color Escape namijenjenu odraslima. Timberland, koji svoj brend gradi na avanturi i aktivnostima izvan kuće, u časopisu Marie Claire zakupio je četiri stranice na kojima je objavljen njegov oglas u obliku bojanke, a potrošači pozvani na ‘coloring evente‘ u njegovim trgovinama u New Yorku i Chicagu. Na rast tog trenda donekle utječu društvene mreže poput Facebooka ili Pinteresta, na kojima fanovi bojenja dijele savjete poput s kojim je bojicama bolje bojiti ili izmjenjuju iskustva o tome kako im je taj zanimljiv hobi pomogao u rješavanju stresa.
Kampovi i mame za najam Slične dojmove imaju i polaznici ljetnih kampova za odrasle, još jednog biznisa koji cvate u sklopu tržišta Petar Pan. Iza tog trenda stoji američki avanturist Fidget Wigglesworth, koji je nakon umalo tragične nesreće odlučio ostaviti svoj posao (bio je vlasnik informatičke tvrtke), isključiti mobilne aparate i sa svojom partnericom Brooke Dean staviti ruksak na ramena i otisnuti se na putovanje svijetom. Nakon povratka s avanture koja je trajala gotovo dvije i pol godine, par je pokrenuo Camp Grounded, izviđački kamp reklamiran sintagmom ‘digitalni detox‘, gdje se umjesto u mobitele i računala gleda u zvijezde. Prije dvije godine još je jedan poduzetnik, Adam Tichauer, prepoznao potrebu ‘odraslih‘ da probude djecu u sebi i osnovao Camp No Counselors, koji je vrlo brzo nakon njujorške premijere organiziran u Chicagu i Los Angelesu. Njegov se ljetni kamp prodaje po cijeni od 575 dolara po vikendu, a uključuje spavanje u šatorima i niz klasičnih, izviđačkih aktivnosti od dizajniranja zastave kampa, paintballa do čavrljanja uz logorsku vatru. Vrlo zanimljivu uslugu ponudila je i njujorška poduzetnica, baby boomerica Nina Kealey, koja je lansirala uslugu Need a Mom (trebam mamu). Ona iznajmljuje mame, koje dolaze u domove milenijaca ili predstavnika nešto starije generacije X, kuhaju im ručak, peglaju košulje, a ako to žele mogu provesti i vrijeme s njima gledajući filmove ili čavrljajući baš onako kako bi to činile njihove vlastite majke.
Tjeskoba odrastanja Kako navodi Adweek, tu tjeskobu zbog odrastanja koju osjećaju milenijci diljem svijeta moguće je ‘iskoristiti‘ ne samo u poduzetničkom već i u marketinškom smislu. Drugim riječima, kompanije koje prepoznaju problem ili, ako hoćete, potrebu odraslih da se makar privremeno distanciraju od svoje uloge zrele i odgovorne osobe (a oni se i dalje ne doživljavaju tako) mogle bi ih pretvoriti u lojalne kupce. Kao primjer navode restoran Seamless, koji posluje isključivo na principu dostave i reklamira se sloganom ‘Kuhajte kad umrete, ili živite u Wetschesteru‘ (američkom okrugu u kojem stanuju dokoni bogataši), koji sjajno rezonira s publikom koja odbija odrasti. Prema autorima Adweeka, taj fenomen mogli bi iskoristiti i ponuđači financijskih usluga koji ‘po difoltu‘ nude usluge odraslim ljudima. Sigurni su da bi mogli osvojiti mnogo više potrošača zauzmu li pristup ‘Ne znate ništa o financijama, i to je sasvim O. K. Mi smo tu da vam pomognemo‘. Dakle, tržištu Petar Pan moguće je pristupiti iz dva rakursa. Prvi je utješni, brižni kada brendovi kazuju potrošačima da razumiju njihove muke i shvaćaju da se ne osjećaju zrelima kakvi bi, prema društvenim pravilima, trebali biti s obzirom na godine. Druge bi pak kompanije mogle skrojiti ponudu koja direktno gađa njihovu potrebu da se vrate u djetinjstvo, odnosno osjećaju bezbrižno, opušteno i sigurno kao kad su bili djeca. Premda neki stručnjaci tvrde da je taj eskapizam, vjerojatno potaknut nesigurnim ekonomskim vremenima, nezdrav jer na neki način opravdava bježanje od odgovornosti za vlastiti život, u povremenom, kratkotrajnom bijegu u djetinjstvo nema ništa loše. Na kraju, zar nije bolje u smiraj dana, umjesto surfanja bespućima interneta, uzeti bojice ili ‘Harryja Pottera‘ u ruke (inače, 55 posto čitatelja ‘young adult‘ literature odrasli su ljudi) i tako se riješiti nakupljenog stresa.