Prolazim u jutarnjoj šetnji sa svojim pisma pored ulaza u gimnaziju u kojoj sam i sama stjecala srednješkolska znanja. Dvoje mladih ljudi na stepenicama drže svoje otvorene knjige iz biologije i štrebaju! Nevoljko se prisjećam stresa kojeg sam i sama osjećala u njihovim godinama pred zaključivanje ocjena, iako nisam bila kampanjac.
Model učenja za ocjenu i napamet i dalje je, očito, na snazi i jednako stresan! Ništa se nije promijenilo u nekoliko desetljeća koja me dijele od ovih novih klinaca. Da paradoks bude veći, dan prije sam bila u Muzeju krapinskih neandertalaca i s oduševljenjem gledala kreativni prikaz timelinea od velikog praska do dana kada je Kramberger ugledao kosti krapinskog pračovjeka. Kako bi bilo divno, pomislila sam, da smo na taj način kao klinci mogli razumijevati svijet koji nas okružuje i kreativnim razmišljanjem učiti o tome kako se razvijao svijet, ako već ne i zašto je nastao.
Bubanje datuma, naziva, činjenica i zaključaka koje nam je podastrla grupa autora i naš profesor, primali smo zdravo za gotovo. Generacijama. Ne čudi onda da smo prestali razmišljati i da nam svatko može prodati rog za svijeću. Ne razmišljamo ni o čemu ili to činimo rijetko!
Često se šokiram kada u radu sa svojim klijentima najviše muke imam izvući iz njih odgovor na pitanje ‘što vam je važno u život‘, tijekom provjere njihovog vrijednosnog sustava. Ne očekujem točan ili netočan, već njihov odgovor. Očekujem čuti, primjerice: sigurnost, iskrenost, odanost, zalaganje, ljubav, a iz njihovih usta ne izađe ni glas. Muk! I nije to samo stoga što nam je i kolektivni sustav vrijednosti u banani.
Iz nedavno snimljenog predavanja pod nazivom ‘Koje igre usporavaju ili oštećuju razvoj dece‘ dr. Ranka Rajevića, predsjednika Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa iz Novog Sada i autora NTC sustava učenja (usmjerenog razvoju kognitivnih sposobnosti djece koji potiče kreativno razmišljanje i logičko zaključivanje, a ne učenje napamet) doznala sam za vrlo inspirativnu metodu pristupa djeci. Njome se podiže njihov nivo intelektualnih sposobnosti. S oduševljenjem sam zapljeskala doznavši da se taj program od 2010. provodi i kod nas u vrtićima u tri hrvatska grada – Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu. Cilj mu je, između ostalog, razvijati brzinu razmišljanja i zaključivanja odnosno funkcionalno znanje, nasuprot znanju koje brzo ispari ako ne učite na pravi način i iz pravih razloga. Osobito je to važno danas, kada klinci sve ranije imaju kompjutorske igrice ili provode pred televizijskim prijemnikom sate i sate, pa sve manje znaju i razmišljaju.
Potražite to predavanje, doznajte o tome, zahtjevajte takav program za svoju djecu, pa i ako su već odrasla - za njihovu, jer ćete inače, kao i ja, gorke suze liti što je svakim danom sve teže naići na osobe koje će znati dati vlastiti odgovor i na najednostavnije pitanje: što vam je najvažnije u životu.