Želite li se zaposliti u nekoj konzultantskoj ili pravnoj kompaniji ili u nekoj banci, iznenadit će vas činjenica da vam ponekad nisu potrebne posebne kvalifikacije. Umjesto toga, nekad je potrebno samo naći neku sličnost s osobom koja vas intervjuira.
Profesorica Lauren Rivera iz Kellogg škole menadžmenta je na uzorku od 120 intervjua za posao uočila da poslodavci koji drže intervjue za posao žele zapošljavati ljude koji im djeluju kao potencijalni prijatelji.
- Zapošljavanje je više od jednostavnog procesa sortiranja vještina. To je proces procjenjivanja u kojem poslodavci traže ljude koji su kompetentni, ali s kojima se mogu povezati – kaže Rivera.
Drugim riječima, može se činiti da među zaposlenicima postoji demografska raznolikost, ali na nekoj dubljoj razini nije teško uočiti homogenost – uočit ćete slične ili iste poštanske brojeve, diplome prestižnih sveučilišta, preferencije prema istim sportovima i slično.
Razlog za takve odluke jest što ljudi rijetko imaju fiksnu i rigoroznu listu kriterija pri zapošljavanju pa se u nedostatku toga odlučuju na najbližu referentnu točku – sebe.
Primjer takvog obrasca zapošljavanja je rečenica – Moj glavni kriterij za zapošljavanje jest onaj kojeg nazivam ‘test zarobljenosti na aerodromu‘. Odnosno, zapitam se želim li se za vrijeme snježne oluje naći zarobljen na aerodromu s osobom koja sjedi ispred mene.
Rivera je također otkrila da su poslodavci, ukoliko im se kandidat svidi na toj razini, spremni prijeći preko nekih tehničkih nedostataka.
Također, taj osjećaj ‘povezanosti‘ još je važniji nakon formalnog intervjua. S obzirom da tvrtke primaju gomile životopisa, potencijalnim kandidatima treba insajder – netko tko će lobirati za njih u procesu odlučivanja.