Ovih dana sve više u javnost izlaze pojedinosti vezane za novi proračun. Ono što je meni upalo u oko je smanjenje proračuna za ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta za oko 150 milijuna kuna. Dok zemlje koje Hrvatska često gledao kao uzore, izdvajaju sve više za obrazovanje i znanost, mi smanjujemo ionako mizerne iznose. Nadalje, kurikulumna refroma se zaustavlja i vrlo je upitan njezin nastavak. A srednje škole i fakulteti i dalje „proizvode“ radnu snagu koja tržištu rada nije potrebna, dok zanimanja za kojima postoji višak potražnje na tržištu rada naše školstvo zanemaruje.
Tu se javlja nekoliko problema. Prvi problem je taj što srednja škola i fakulteti potiču učenike da upisuju društvena zanimanja. Za ta zanimanja je izvođenje nastave relativno jednostavnije, te je lakše pronaći potrebni nastavni kadar, a kod nas u školstvu je praksa da se često radi ono što je lakše, a ne ono što je bolje. Drugi problem je što učenici i studenti kroz obrazovanje dobivaju uglavnom teorijsko znanje, pa kada izađu na tržište rada su nekonkurentni u odnosu na ljude sa radnim iskustvom, jer poslodavci moraju mnogo uložiti da bi takvu osobu učinili korisnom u ispunjavanju stvarnih poslovnih zadataka. Treći i najveći je problem što ne postoje naznake da će se ta situacija uskoro promijeniti. Stoga evo 2 prijedloga kako bi se mogao riješiti problem neusklađenosti obrazovnog sustava sa potrebama tržišta rada, koji ne bi kratkoročno bili značajan teret za državni proračun, a dugoročno bi efekti na proračun i gospodarstvo bili pozitivni.
Prvi prijedlog je već često spominjan u javnosti, a to je izmjena upisnih kvota na fakultete. HZZ bi trebao raditi dugoročne procjene o potrebama za radnom snagom, te bi se upisne kvote trebale prilagođavati procjenjenim potrebama na tržištu rada za 5, 10, 20 i više godina. U tom slučaju, ako bi HZZ primjerice zaključio da će za 10 godina biti previše pravnika, a premalo programera, tada bi se smanjile upisne kvote za zanimanja iz područja prava, a povećale za učenje programiranja. Međutim, trenutno je većina studija za redovne studente besplatna, a do stipendija se najčešće dolazi po socijalnom kriteriju, pa ovaj prijedlog ima problem kako potaknuti ljude da upisuju zanimanja koja ih trenutno možda ne zanimaju, a zbog smanjenja upisnih kvota ne bi bilo mjesta za upise u zanimanja koja su im primamljiva.
S tim problemom dolazimo do drugog prijedloga. Ideja je da na temelju HZZ-ovih procjena budućih kretanja na tržištu rada se formiraju školarine i stipendije. Dakle, ne bi se mijenjale kvote na fakultetima, nego bi se za studente koji upisuju suficitarna zanimanja uvele školarine. Od tih školarina bi se formirao fond iz kojeg bi se isplaćivale stipendije studentima koji upisuju deficitarna zanimanja. S obzirom da je broj studenata koji upisuju suficitarna zanimanja nekoliko puta veći od broja studenata koji upisuju deficitarna zanimanja, uz relativno nisku školarinu za suficitarna zanimanja bi se mogle isplaćivati značajne stipendije za deficitarna zanimanja. Na taj način bi mnogi studenti vidjeli već prilikom odabira studija da im se deficitarno zanimanje više isplati upisati, te bi neravnoteža bila manja.
Kod takvog sistema upisa fakulteta vjerojatno bi glavni prigovor bio da je socijalno neosjetljiv jer bi suficitarna zanimanja bila teže dostupna ljudima slabijeg imovinskog stanja. Međutim, ako razmislimo malo bolje, trenutni sustav obrazovanja omogućava svima da besplatno završe fakultet za zanimanje koje žele, a potom su bez posla te ostaju i dalje na teret državi kao socijalni slučajevi ili na teret svojim roditeljima. Dok ovim sustavom školarina i stipendija bi se postiglo da netko tko je slabijeg imovinskog stanja upiše studijski program za zanimanje s kojim je izglednije da će naći bolje plaćen posao nakon završetka fakulteta, a samo studiranje će mu/joj biti financijski podnošljivije s obzirom da će primati i stipendiju. Isti sustav je moguće primijeniti i na srednje škole.
Tako je dakle moguće prilagoditi da broj budućih radnika približno odgovara budućim potrebama tržišta rada, ali ostaju otvorena pitanja kako riješiti probleme kvalitete obrazovanja (da znanje koje se naući u školama i na fakultetima bude praktično primjenjivije), te pitanje povezivanja znanosti za poduzećima s ciljem poticanja istraživanja i razvoja. Međutim, tim temama ću se posvetiti neki drugi put.