Kamate nula posto, inflacija nula posto, nada – nula posto: tako izgleda ovogodišnja globalna ekonomska slika koju je novinarima prezentirao Steen Jakobsen, glavni ekonomist Saxo Banke.
Ova je godina izgubljena za rast, posebno za EU, na čije dizanje glave iznad vode gotovo potpuno i Hrvatska polaže sve nade. EU se uzdaje u svijet, mi u EU, no nula je globalni prevladavajući trend.
- Hrvatska ne može zasnivati svoje nade na EU oporavku niti da bi on mogao ‘povući‘ i hrvatsko gospodarstvo, pa donositelji odluka u Hrvatskoj stoga trebaju pažljivo pratiti događanja u svijetu i fokusirati se na stimuliranje domaćeg rasta i umanjiti ovisnost o globalnim faktorima, jer u svijetu očekujemo stagnaciju – kratko i jasno poručuje.
Zašto stagnacija? Zato što Jakobsen vjeruje da je postojeći ciklus ‘dok ide, ide‘ pri kraju. Središnje su banke i donositelji odluka samo kupovali vrijeme upumpavanjem imovine na tržište, s kamatama od nula posto i otkupom državnih obveznica u QE programima (programima kvantitativnog popuštanja). Na taj su način navodili ulagače na rizike, jer nisu imali drugoga izbora, kao što su i tvrtke prisiljavali da povećavaju cijene dionica sa značajnim otkupima, vrlo često s jeftino posuđenim novcem.
- Rast je u svijetu na nuli jer se nalazimo u određenome trenutku prevrata, pri čemu SAD dramatično usporava, Europa se stabilizira, ali nedovoljno da bi značajno doprinijela rastu, a i nekad propulzivna tržišta u razvoju, uključujući Kinu, također najavljuju niže stope rasta – upozorava Jakobsen dodajući da monetarna politika kvantitativnog popuštanja Europske središnje banke neće donijeti dugoročne koristi, iako trenutni porast likvidnosti podupire stabilnost Europe. U takvim okolnostima nema dobrih vijesti ni za Hrvatsku, zemlju uvjerljivo najgorih ekonomskih performansi, ne samo u EU. Nema reformi, nema odgovornosti, nema ambicija, ima jedino potencijala, no i tim potencijalima (kakav je turizam) ne znamo osmisliti dodanu vrijednost.
- Hrvatska se, za razliku od susjednih zemalja u eurozoni, ne treba nositi s teretom otkupa državnih obveznica ECB-a, pa bi zbog toga mogla biti u prednosti i ostvariti čak i malo bolji rast od susjednih zemalja, no istovremeno veća likvidnost u eurozoni zbog QE programa može biti i rizik jednom kada se smanje mogućnosti za jeftino zaduživanje, što bi se moglo dogoditi već krajem 2016. godine – poručuje nam Jakobsen.
Mi smo, kaže, sami sebi najgori neprijatelji, jer reforme nismo ni taknuli, a javni nam dug prijeti grčkoj bliskim scenarijem. Što je u neku ruku i dobro, jer smo pod povećalom EU i, ako ništa drugo, ona će nas natjerati da počnemo transformirati gospodarstvo. I to u smjeru istinskog tržišta (sadašnjih 60-ak posto udjela države u BDP-u ne vodi prosperitetu – kaže kako ni Skandinavske zemlje više nisu u stanju jamčiti rast s istom socijalnom osjetljivošću: 60 prema 40 posto u korist privatnoga sektora najbolji je omjer).
Dugoročno gledano, nepovoljni globalni trendovi mogu izazvati eskalaciju problema za sve ekonomije, dakle i našu, koje se nisu usmjerile razvoju vlastitih potencijala za rast.