[gallery columns="5" ids="228028,228029,228030,228031,228032"]
Jednostavan, otvoren, pristupačan, nimalo ‘zvjezdast‘, neprikosnovena globalna ekonomska zvijezda Thomas Piketty već se s prvim novinarskim pitanjem (konferencija za novinare održana je uoči njegova nastupa na Filozofskom teatru) morao suočiti s još ‘većom‘ zvijezdom – premijerom Milanovićem.
O njemu je, naime, palo prvo novinarsko pitanje, jer se, eto, premijer naveliko hvali čitanjem njegova Kapitala u 21. stoljeću.
- Nisam ovdje da bih davao ocjene o vašem premijeru i vašoj zemlji, iako mi je poznato da u Hrvatskoj izostaje rast i da imate visok vanjski dug. Uostalom, knjigu nisam pisao za političare, nego za sve čitatelje – snašao se Piketty koji, pristojno, ničim nije pokazao da je iz materijala teškog 699 stranica možda očekivao ‘ekonomskija‘ pitanja.
Svjestan je da je knjiga na meti mnogih kritičara, neki mu od njih zamjeraju loše uzorke na kojima temelji neke brojke i teze, uključujući i izračun odnosa ROE/BDP, iz čega je i izveo tezu o rastućoj nejednakosti, kao i činjenicu da je posljednji dio knjige više politička poruka nego ozbiljna ekonomska analiza.
Piketty priznaje da je bolji u analiziranju prošlosti nego budućnosti, no itekakva mu je namjera, kaže, da na temelju analize, a nje u 699 stranica doista ima posve dovoljno, postavlja pitanja o budućnosti. U najmanju ruku zato što nejednakost nije korisna za gospodarski rast. Na pitanje bi li što promijenio u knjizi, nakon što je postala planetarno provocirajuća i na meti kritičara, Piketty kaže da ne bi, no svakako bi sada u nju uvrstio podatke o mnogo više zemalja kojih u knjizi nema, uključujući i Hrvatsku. Jer je tek pritisak koji je knjiga izazvala omogućio istraživačima pristup podacima o oporezivanju kapitala i dohotka u zemljama poput Brazila, Tajvana, Meksika…
- Njih u knjizi nema ne zato što nas nisu zanimali nego zato što nam ti podaci nisu bili dostupni“, kaže Piketty. Upravo zato je povećanje transparentnosti podataka o imovinskim i dohodovnim razlikama u svim zemljama svijeta za Pikettyja jedan od najvećih uspjeha njegove knjige.
Palo je i pitanje o tome zalaže li se za mijenjanje postojećeg ekonomskog sustava i osmišljavanje novoga ili samo za ‘popravljanje‘ kapitalizma. Odvratio je kako on nije ekonomist koji bi zbog pokazatelja o golemim nejednakostima koje je ‘prokazala‘ njegova knjiga želio ukinuti kapitalizam i privatno vlasništvo.
U knjizi se zalaže za radikalno oporezivanje krupnog kapitala i najviših dohodaka (pita se je li pravedno da multinacionalke u poreznim oazama plaćaju manji porez od malih i srednjih poduzeća u Francuskoj ili Hrvatskoj). No osim poreza ima još načina da se kapitalizam ‘popravi‘ i učini manje nepravednim, recimo sudjelovanjem radnika u vlasništvu tvrtke (ha, probajte to spomenuti u hrvatskim ekonomskim krugovima).
Kako u knjizi povezuje podatke o rastućoj nejednakosti (primjerice u vremenima do Drugog svjetskog rata) i neke točke preokreta (č. revolucije) Piketty kaže kako on nema u rukavu neku matematičku formulu iz koje može izračunati hoće li i kada početi revolucija. No poručuje kako je posve jasno da imovinske i dohodovne razlike kada postanu prevelike, kada prijeđu neku granicu podnošljivosti, izazivaju revolt kod ljudi i negativno djeluju na ekonomski rast. U načelu, njegova je teza o jedan posto najbogatijih i 99 posto siromašnih – točna!
Je li rješenje koje nudi – progresivno oporezivanje – spasonosno ili ne, diskutira se već naveliko. U hrvatskim krugovima, barem na društvenim mrežama, prevladavaju kritičari takve ideje. No činjenica da je teza iz knjige brzinom požara zapalila svijet pokazuje da je tema, u vrijeme ne baš prevaziđene krize, prevažna da bi se o njoj šutjelo.
Šteta je što nas ona, sudeći barem prema pristiglim novinarima na presici (samo su još dvojica kolega bili iz gospodarskih redakcija), očito više zanima filozofski i sociološki.