I dok se stoljećima radnici bore za povećanje radnog prava, ono se, barem ako je o Hrvatskoj riječ samo pogoršava. Inirektni su to rezultati nove Deloittove studije o troškovima otkazivanja radnog odnosa.
Naime, troškovi otkazivanja radnog odnosa u zapadnoj Europi u pravilu su minimalno dvostruko viši od troškova u zemljama srednje Europe, što uvelike doprinosi konkurentnosti srednjoeuropskih zemalja, pokazuje istraživanje koje je provelo belgijsko odvjetničko društvo Laga u suradnji s Deloitteom. Istraživanjem su obuhvaćene 23 zemlje a Hrvatska se, s obzirom na trošak otkazivanja radnog odnosa, svrstala u srednjoeuropski prosjek.
U svim zemljama koje su obuhvaćene istraživanjem ključan faktor za iznos troška otkazivanja radnog odnosa je duljina radnog staža. Troškovi su najviši u Italiji i Belgiji. -Što se tiče zemalja Srednje Europe, prednjače Bugarska, Poljska, Rumunjska i Mađarska, dok se Hrvatska, skupa sa Slovenijom, našla u skupini zemalja s nižim troškom, što je jedan od faktora koji bi mogli doprinijeti njihovoj privlačnosti stranim ulagačima.- navodi Sonja Ifković, direktorica u Delitteovom Odjelu poreznog savjetovanja. No uz ulaganja, tu se dovodi i pitanje etičke konfrotacije radnika i poslodavca odnosno činjenice da je hrvatskom radniku unatoč ulasku Hrvatske u EU, lakše uručiti otkaz negoli, primjerice, njegovim austrijskim ili belgijskim kolegama.
S druge strane, uslijed ekonomske krize neke su zemlje, poput Italije i Španjolske, tijekom 2012. godine odlučile promijeniti radno zakonodavstvo. Primarni cilj promjena je povećavanje fleksibilnosti tržišta rada.
U Hrvatskoj, jednako kao i u ostalim zemaljama uključenim u istraživanje, postoje dvije vrste otpuštanja, a radi se o redovitom otpuštanju te o izvanrednom otpuštanju.
-Razlozi za redovito otpuštanje spadaju u tri kategorije, a radi se o razlozima poslovne prirode, zatim o razlozima povezanim sa sposobnostima zaposlenika te o onima koji su uvjetovani skrivljenim ponašanjem zaposlenika. Kada govorimo o tzv. skraćenom otpuštanju, odnosno o izvanrednom otkazu, okidač su teške povrede obaveza iz radnog odnosa, u mjeri da nastavak radnog odnosa nije moguć. Kao i u ostalim zemljama, u slučaju izvanrednog otkaza, radnik nema pravo na otkazni rok, dok je u slučaju redovitog otpuštanja otkazni rok određen ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili zakonom, pri čemu zakon propisuje otkazni rok u trajanju od dva tjedna do tri mjeseca, ovisno o trajanju zaposlenja. U slučaju da zaposlenik otkazuje radni odnos, tada otkazni rok ne smije trajati dulje od mjesec dana.- ističe Tatjana Orešković Trcin, viša savjetnica u Deloitteovom Odjelu poreznog savjetovanja.