Dva proizvodna pogona natječu se ovih dana u − paralelnom zaustavljanju. Oba slučaja – sisačka čeličana i splitsko Dalmacijavino – imaju zajedničku nit.
Riječ je o epilozma dviju privatizacijskih trakavica, u kojima su sudjelovali znani i neznani bjelosvjetski bleferi, uz nesebičnu asistenciju čitavog niza nekompetentnih vladajućih garnitura. Kroz Sisak su od 2001. prodefilirala dva ruska vlasnika, Trubo Impex, pa Mečelj, čijim je odlaskom država opet postala vlasnik potkraj 2006. Onda je željezara uvaljena američkom CMC-u, koji se također povlači, da bi spasilac bio pronađen u talijanskom Danieliju. Talijani su počeli ulagati u Sisak, ali zbog jeftinog čelika iz Kine i Turske, a sad i Ukrajine, stavljaju ključ u bravu. Odluka nije donesena preko noći. Problem je još ljetos u Lideru elaborirao predsjednik Uprave ABS Siska Marco Clemente. Doduše, zasad privremeno, samo do lipnja, kad će donijeti konačnu odluku o zatvaranju ‘ostataka ostataka’ postrojenja u kojima je nekad radilo 14.000 radnika.
Strojevi se zaustavljaju i u splitskom Dalmacijavinu. Doduše, novi vlasnik Marinko Zadro nastavit će proizvodnju u Drnišu. Ali, ako uopće uspije ući u posjed. Naime, ovih dana stigla je žalba famoznog Salamona Berkowitza, vlasnika Traubisode, koji je svojedobno, još prije stečaja Dalmacijavina, paradirao Hrvatskom najavljujući da će kupiti proizvođača Pipija. Prije četiri godine kupnja mu se izjalovila, a sad nije ni poslao ponudu na javnu dražbu, na kojoj je Zadrin Oštrc bio jedini kupac, i dobio je Dalmacijavino za 70,5 milijuna kuna.
Koja je pouka tih privatizacijskih rekvijema? Držimo fige Danieliju i Zadri da uspiju spasiti proizvodnju. To su dosad najozbiljniji vlasnici Željezare i Dalmacijavina. Samo, pitanje je jesu li došli u zadnji čas, ili nakon toga.