[gallery columns="5" ids="227224,227225,227226,227227,227228"]
Iza staklene fasade poslovne zgrade na zagrebačkoj Radničkoj cesti jedne malo drugačije urede nastanjuje šezdesetak visokoobrazovanih ljudi prosječno starih 26, 27 godina koji osmišljavaju proizvod za globalno tržište i na godinu rastu više od osamdeset posto. Riječ je o Nanobitu, po mnogočemu neobičnoj tvrtki za hrvatske pojmove.
U okružju prilično nepovoljnom za startupove uspio je isključivo organskim rastom probiti se na globalno tržište, najprije s aplikacijom pa s igrama, i bez kune kredita i investicija postati srednje velika, od prvog dana profitabilna, brzorastuća tvrtka. Na globalnoj sceni još je malen, ali industrija mobilnih igara ima golem potencijal, pa je i pred Nanobitom velik prostor za daljnji rast. Prije šest godina osnovali su ga Alan Sumina i Zoran Vučinić, prvi u to vrijeme student druge godine FER-a. S aplikacijom za praćenje kalorija ‘Tap&Track‘, koja je postala instant-hit u Americi i u jednom trenutku bila osamnaesta najprodavanija aplikacija na svijetu, postigli su uspjeh koji im je na račun donio oko milijun dolara. To je bio samo početak. Danas imaju 20-ak proizvoda, a pet najuspješnijih igara (‘Fashion Design World‘, ‘Fashion Studio‘ itd.) nosi im 90-ak posto prihoda. Dosad su njihove igre doživjele više od 40 milijuna preuzimanja. Rade za platformu iOS, a od 2015. i za Google Play, 45 posto prihoda dolazi im s američkog tržišta. Fokusirali su se na žensku publiku i englesko govorno područje. Prije nekoliko mjeseci osvojili su prvu EY-ovu nagradu ‘Poduzetnik godine u Hrvatskoj‘ koja im je donijela i veći interes potencijalnih zaposlenika. Vjeruju da će postati jedan od jačih europskih igrača u industriji mobilnih igara. O tome i dosadašnjem razvoju za Lider govori suosnivač Alan Sumina.
• Kad ste pokretali Nanobit, nije bilo toliko priče o startupovima, a nije bilo ni ikakva ekosustava. Kakav je bio vaš početak i koliko je danas lakše pokrenuti sličan projekt?
– Tada se nije upotrebljavao pojam ‘startup‘, jednostavno smo otvorili tvrtku. Počeli smo doslovno bez kune u džepu, prvi mobitel kupili smo na karticu na 12 rata. Još smo morali skupljati polog od dvije tisuće kune da bi nam ga dali jer je tvrtka bila stara samo nekoliko mjeseci. Da tada nismo uspjeli nabaviti taj iPhone, pitanje bi li uopće bilo Nanobita. Danas se diže velika buka oko startupova, što nije loše, ali treba znati da ih 90 posto propadne i da je to rizičan posao. Sada je sve jednostavnije i više je dostupnih izvora financiranja nego prije šest godina. Pokreće se fond ‘venture capitala‘, ima poslovnih anđela, ali to je i dalje daleko od onoga kako to funkcionira u razvijenim zemljama.
• Sada vam je veći problem od financiranja nedostatak kvalificirane radne snage. Kako to rješavate?
– Ako želite zaposliti deset ljudi u kratkom roku u ovoj industriji, u Hrvatskoj je to nemoguće. Može se naći jednoga, dva čovjeka na mjesec, ali da bismo zaposlili deset novih ljudi, treba nam, dok ih ne obučimo, gotovo godinu dana. To ograničava. Sigurno bi nam bilo lakše kad bismo mogli dobiti nekoga iz Londona tko je već radio u dvije-tri tvrtke iz gejming-industrije, ali to je gotovo nemoguće i zato stalno gubimo tih nekoliko mjeseci.
• Zašto je nemoguće dovesti nekoga iz Londona u Zagreb? Čini se da domaći kadrovi samo odlaze, a stranci ne dolaze.
– To je najveći problem. Nije problem što ljudi odlaze, ali problem je što se naši uglavnom ne vraćaju, a stranci nam ne dolaze. Dva su razloga za to. Prvo, Hrvatska još nije dovoljno razvijena kad je riječ o visokoj tehnologiji. Ako dovedemo nekoga da radi u razvoju mobilnih igara, osim u Nanobitu u Hrvatskoj može raditi eventualno u još jednoj tvrtki i pitanje može li ga ona platiti, a u Londonu ili Berlinu može u stotinu sličnih tvrtki. Drugi razlog, i to važniji, visoki su porezi. Kod nas se veoma agresivno oporezuje svaki iznadprosječni dohodak, koji na razni EU i nije iznadprosječan. Nedavno smo računali: kad bismo zaposlili producenta igara i dali mu plaću od sto tisuća dolara na godišnu bruto, on bi na kraju dobio četrdeset tisuća dolara neto. Ni u jednoj razvijenoj zemlji ne postoji toliki porez. Zbog toga smo u startu nekonkurentni i onemogućeni u dovođenju kvalitetnih ljudi izvana. Pokušali smo vani tražiti ljude, ali bez uspjeha. Zato je ova inicijativa Ministarstva financija o ukidanju stope poreza od četrdeset posto vrlo dobra. Znam mnogo tvrtki koje imaju menadžerska sjedišta u zemljama regije jer im je jeftinije platiti menadžere ondje nego ovdje zbog visokih poreza. I nama su konzultanti preporučivali da prebacimo menadžerski kadar u Mađarsku.
Cijeli intervju možete pročitati u novom broju Lidera.