Zastara je propisana različitim propisima, ovisno o tome o kojem je pravu riječ, pa tako imamo poreznu, carinsku, prekršajnu, kaznenu te građanskopravnu zastaru.
U zakonskom je tekstu na prvi pogled sve jasno, ali to ni približno nije tako. Primjena instituta zastare gotovo nikad ne prolazi bez problema. Zastara je, inače, pravni institut koji služi tome da ovlaštenika nekog prava i novčane tražbine potakne da to pravo iskoristi, a ako to ne učini nakon roka, gubi mogućnost prisilno ostvariti to svoje pravo pa mu preostaje samo ovisiti o dobroj volji druge strane. Drugim riječima, ako dužnik odbije platiti dug, ne možete mu ništa. To je općepoznat pravni institut koji nije negirala ni bivša država, čak ni kad je to bilo na štetu nje kao vjerovnice.
Tko je tu lud? Druga je stvar što se u praksi često pokušava na mala vrata progurati nešto drugo, kao da je zakonski tekst potpuno drukčiji nego što jest. Pravi su primjer porezna tijela koja se uporno ponašaju kao da Opći porezni zakon nije propisao relativnu zastaru od tri godine i apsolutnu od šest godina pa donose odluke prema kojima odbijaju priznati da je zastara nastupila iako je od početka njezina tijeka prošlo više od deset godina. Tako čine i na prvom i na drugom stupnju, a kad stranka dođe na red na Upravnom sudu, u pravilu je prekasno. U kaznenim stvarima sadašnjim je Kaznenim zakonom ukinuta relativna zastara, postoji samo jedna s veoma produljenim rokovima koji odgovaraju onomu što je prije bila apsolutna zastara. U odnosu na građanskopravnu zastaru važne su zakonske odredbe o obveznim odnosima, i to članci od 214. do 246. U ovom tekstu posebno nas zanima upravo odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj ‘sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare’.
Prepušteni sâm sebi Što to doista znači? Da nakon što nakon tko zna koliko godina napokon dobijemo pravomoćnu sudsku presudu (dakle, da je prvostupanjski sud presudio i da su žalbe riješene) kojom nam je netko obvezan nešto platiti imamo rok od deset godina u kojemu to moramo ostvariti, u suprotnome možemo samo moliti dužnika i nadati se njegovu poštenju i mogućnosti da plati, ali bez pomoći države. Pri tome je točno da to kao posljedica nije propisano onako jasno kao što je to, primjerice, slučaj s Općim poreznim zakonom ili Kaznenim zakonom. Naime, čak i ako protumačimo da je podnošenjem ovršnog prijedloga prekinut tijek zastare, što je u skladu s čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, ali nije u skladu sa sljedećim člankom koji spominje tužbu ili zahtjev, ne i prijedlog (a u ovrsi uvijek je riječ o ovršnom prijedlogu), problem treba promotriti u kontekstu svih odredbi Ovršnog zakona koje određuju obustavu ovrhe (čl. 72.), posebno stavak drugi, prema kojemu će se ona obustaviti ako više nije moguća ili se ne može provesti zbog drugih razloga.
Kako izigrati vjerovnika To znači da se u svim slučajevima u kojima dužnik nema imovine (a u pravilu je prije ovrhe imao dovoljno vremena skloniti je) i još otvori tzv. zaštićeni račun (a tu su goleme mogućnosti dužnikove zloporabe: primjerice autor ovog teksta ima četvero djece pa bi samo s ‘pomoću’ alimentacije mogao izigravati dužnike gotovo trajno; tomu treba dodati i kredite pa sve dovesti u vezu s desetogodišnjim rokom zastare iz Zakona o obveznim odnosima) vjerovnik slobodno može predati. Naravno da to nije normalno, da je potpuno u neskladu s pravnom sigurnošću i vladavinom prava te da bi zakonodavac to morao promijeniti, uz ostalo znatno produljiti rokove zastare. Međutim, dok se to ne promijeni, ovršni sud obvezan je donijeti rješenje o obustavi postupka kad imovine nema (a to je vrlo lako postići) i onda dužnik treba samo mirno pričekati nastup zastare.