Kako je plinski lobi trideset godina odgađao dolazak struje u Zagreb

Kad je 5. studenoga 1907. na Trgu bana Jelačića zasjala prva stalna javna električna rasvjeta, Zagreb nije zakoračio u električno doba. U njega je doslovce utrčao u posljednji trenutak.

Borba za elektrifikaciju grada trajala je gotovo trideset godina. U tom razdoblju Zagreb je vidio prve električne žarulje, ugostio Nikolu Teslu, razmatrao projekte stranih investitora i proučavao prednosti izmjenične struje. Dok su drugi gradovi uvodili električnu rasvjetu, a na Krki nastajala jedna od prvih hidroelektrana na svijetu izgrađenih po Teslinim načelima, hrvatska metropola ostajala je vjerna plinskim svjetiljkama.

Razlog nije bio nedostatak tehnologije. Glavna prepreka bila je moćna plinska industrija, koja je desetljećima branila svoj monopol.

Senzacija na uglu Ilice i Gundulićeve

Zagrepčani su električnu rasvjetu prvi put vidjeli još 20. siječnja 1877. godine. Prigodom Sokolskog plesa u Hrvatskom glazbenom zavodu profesor Ivo Stožir postavio je električnu svjetiljku na uglu Ilice i Gundulićeve ulice.

Građani su bili oduševljeni. Gradske vlasti nisu. Električna rasvjeta ostala je zanimljiv pokus, a Zagreb je nastavio živjeti pod plinskim fenjerima.

Šest godina poslije, 1883., električno svjetlo privremeno je zasjalo i na gradskoj streljani na Tuškancu, gdje je struju proizvodio mobilni parni stroj. Ni to nije bilo dovoljno da grad krene prema sustavnoj elektrifikaciji.

Ni Siemens nije uspio

Prvi pokušaj bila je ponuda njemačkog Siemensa 1886. godine. Tvrtka je bila spremna sudjelovati u elektrifikaciji Zagreba, ali projekt je imao problem koji će ga pratiti desetljećima: ekonomsku isplativost.

Za svega dvjestotinjak planiranih rasvjetnih tijela elektrana nije mogla donositi zaradu. Siemens je stoga računao na dodatne potrošače električne energije, među kojima je bila i zagrebačka uspinjača. Kako nije dobio taj posao, nestala je i financijska logika cijelog projekta. Iz tog je vremena ostala tek tradicija, koju Siemens u Hrvatskoj broji od tog neuspjelog pokušaja 1886. 

Novi pokušaj dogodio se već krajem 1887., kada je bečki poduzetnik Fischer gradskom poglavarstvu ponudio izgradnju centralne elektrane. Ni taj projekt nije prošao. Tako je Zagreb ostao bez prilike da struju dobije dvadesetak godina ranije.

Kršnjavi slabiji od plinskog monopola

Početkom 1890-ih najvažniji zagovornik elektrifikacije postao je Iso Kršnjavi. Nije se zadovoljio političkim parolama nego je izradio detaljnu stručnu analizu tadašnjih elektroenergetskih sustava i otvoreno zagovarao uvođenje električne rasvjete.

Na put mu je stao moćan protivnik. Dioničari Zagrebačkoga plinarskoga društva koristili su svoje gospodarske i političke veze kako bi zaštitili postojeće ugovore i monopol nad javnom rasvjetom. Dok su zagovornici elektrifikacije govorili o budućnosti, plinarski je lobi branio postojeći posao.

I pobjeđivao.

Teslu poslušali u Šibeniku, ali ne u Zagrebu

Na poziv gradonačelnika Milana Amruša 24. svibnja 1892. u Zagrebu je tada već slavni Nikola Tesla predstavio je ideju elektrifikacije grada izmjeničnom strujom te predlagao iskorištavanje vodene snage hrvatskih rijeka. Prema nekim procjenama, govorio je o energiji dovoljnoj za desetke tisuća žarulja, što je tada zvučalo gotovo nestvarno. Ni Teslin autoritet nije bio dovoljan. Projekt je ponovno odgođen.

Paradoks je tim veći što je nakon Teslina zagrebačkog predavanja samo tri godine poslije na Krki proradila hidroelektrana Jaruga na sustavu izmjenične struje, samo dva dana nakon prve na Slapovima Niagare. Dok je Hrvatska prihvaćala Tesline ideje. Za to vrijeme Zagreb je još petnaest godina ostao na plinskim svjetiljkama. 

Amrušev drugi pokušaj

Gradonačelnik Amruš tek je u svom drugom mandatu uspio elektrificirati Zagreb. Gradska električna centrala, nazvana Munjara, proradila je 5. studenoga 1907. godine i bila izvor električne energije za javnu rasvjetu, gospodarstvo i kućanstva. Sad je napredak bio brz. Već 1909. grad je imao 1129 registriranih potrošača električne energije i 334 ulične svjetiljke, a danas ih se broji u desecima tisuća.

Time je završena gotovo tridesetogodišnja bitka za elektrifikaciju glavnog grada.

Od premalo do previše svjetla

Ironija povijesti je očita.

Krajem 19. stoljeća najveći problem Zagreba bio je kako proizvesti dovoljno električne energije i postaviti što više svjetiljki. Danas se raspravlja o suprotnom problemu: kako smanjiti potrošnju, ograničiti svjetlosno onečišćenje i javnu rasvjetu prilagoditi energetski učinkovitijim i pametnim sustavima.

Grad koji je trideset godina pokušavao dobiti struju danas traži način kako je trošiti manje.

Zagreb nije dobio struju zato što je otkrio novu tehnologiju. Dobio ju je tek kad je napokon pobijedio otpor prema njoj.