Smrt Matije Gupca: Kako je narodni junak postao trajni simbol bunta

Markov trg prije točno 453 godine svjedočio je jednom od najokrutnijih događaja u povijesti. Vođa seljačke bune Matija (Ambroz) Gubec nakon poraza svoje vojske 9. veljače 1573., zarobljen, odveden u Zagreb i smaknut - mučen je užarenim kliještima, okrunjen užarenom krunom i raščetvoren.

Suhim enciklopedijskim rječnikom, Ambroz Gubec rođen je oko 1548. Bio je inkvilin (kmet bez zemlje) u selu Hižakovcu na stubičkom vlastelinstvu kao podanik Franje Tahija. Sudjelovao je u stvaranju tajnoga seljačkog saveza ili bratstva sa središtem u Stubici, koji je prethodio samome izbijanju bune, pa je zajedno s Ivanom Pasancem i Ivanom Mogaićem bio jedan od njegovih vođa i vodio je pripreme za bunu. Tijekom bune zapovijedao je seljačkom vojskom od 6000 ljudi koja je djelovala u Hrvatskom zagorju i kontrolirao znatan njegov dio. Ondje je možda i proglašen seljačkim kraljem. Prema iskazima seljaka nosio je nadimak beg.

Matija Gubec do danas figurira kao najveći hrvatski narodni junak. Njegovo ime nosi niz škola i kulturno-umjetničkih društava, a prema istraživanju iz 2012. prema Gubcu je nazvano najviše ulica u Hrvatskoj – 326. Slijede ga Vladimir Nazor sa 306 ulica, Stjepan Radić (265), Josip Jelačić (211), Ljudevit Gaj (211), Ante Starčević (203)…

U Gornjoj Stubici 1973. je otvoren Muzej seljačkih buna s monumentalnim spomenikom Antuna Augustinčića. (Zbog radova na obnovi Muzej je zatvoren do ljeta.) U ožujku 1975. premijerno je izvedena i prva hrvatska rock-opera Gubec-beg Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske, koja je u izvornoj produkciji Kazališta Komedija imala 212 izvedbi. Pola godine kasnije počelo je prikazivanje filma Vatroslava Mimice Seljačka buna 1573. s Fabijanom Šovagovićem u glavnoj ulozi, koji se temeljio na Šenoinom romanu Seljačka buna… 

Mjerna jedinica za socijalni jaz

No, gdje bi Gubec bio danas i što bi predstavljao? Trajno je simbol društvene nepravde. Nije ni romantični junak niti poziva na nasilje, nego bi mogao biti mjerna jedinica za socijalni jaz, metafora za bunt koji dolazi kad se kaže 'ovako više ne ide'. Pobunio se protiv zakonitog, ali nepravednog sustava, protiv legalne, ali socijalno destruktivne feudalne vlasti. Danas bi vjerojatno rezonirao kao kritičar elita koje se stalno pozivaju na pravila, procedure, tržište i reforme, a rizik, gubitak i cijenu sustava prebacuju na slabije. Današnji 'tahiji' su monopoli, zatvorene interesne i koruptivne mreže, pravno zaštićene povlastice…

A u kojoj bi stranci Gubec bio danas? Problematičan bi bio, naravno, državi jer podsjeća da legalnost nije isto što i legitimnost, desnici jer razotkriva klasnu dimenziju nacionalne povijesti, liberalima jer pokazuje da tržište bez korektiva proizvodi pobunu, pa čak i ljevici jer ne vodi u uredan, racionalan, “programski” progres. 

Danas ne bi nudio rješenja, ali bi bio neugodna dijagnoza. U tom smislu Gubec je danas aktualniji nego u socijalizmu. Tada je bio uklopljen u službeni narativ, dok bi danas stao nasuprot društvu koje tvrdi da je tržišno, racionalno i demokratsko. Istina, racionalnije je i demokratskije nego u njegovo doba, ali daleko je od savršenog. A nitko iz sustava ne voli da ga se podsjeća na nejednakosti koje sustav generira. 

Matija Gubec danas bi bio simbol za najpotlačeniji dio društva. Ako umirovljenici nisu pravi izbor za pobunu, možda bi sindikalni krugovi bili aspiranti na njegovo nasljeđe; samo da se njihovi vođe previše ne boje državne - makar i metaforičke - 'užarene krune'. 

No, ako se strani radnici jednog dana budu sindikalno organizirali, ime najvećeg hrvatskog junaka bilo bi idealno za tu priliku.