Stanislav Antić i SAS: Zadarski menadžer koji je bio previše uspješan

U Zadru je 23. ožujka 2022. iznenada preminuo Stanislav Antić, legendarni direktor zadarske Tvornice specijalnih alatnih strojeva SAS. Iako je bio u 92. godini, smrt ga je zatekla usred pripreme knjige memoara, koja će izaći točno godinu dana kasnije – na obljetnicu njegove smrti.

Bio je to čovjek kojemu su, u dva različita politička sustava, prišili dvije suprotne, ali jednako pogubne etikete. U socijalizmu je bio ‘tehnomenadžer koji muči ljude i strojeve’ i koji „ne razumije samoupravljanje“. U Hrvatskoj nakon 1990. postaje ‘komunjara’ – prepreka lokalnim strukturama koje su željele preuzeti kontrolu nad industrijom i imovinom.

Od Bagata do SAS-a: uspon unatoč svemu

Antićev put počeo je u Bagatu, gdje je sektor koji je vodio isplaćivao dvostruko veće plaće od jugoslavenskog prosjeka, pa je godinama bio pod povećalom tadašnjeg sustava. Nakon otkaza vraćen je u najgori, otpisani pogon – SAS. Upravo tamo stvorio je industrijsko čudo.

U desetljeću 1980.–1990. SAS je postao jedna od najuspješnijih industrijskih tvrtki u Jugoslaviji. Radnici su dobivali stan za šest mjeseci rada, imali najviše plaće u industriji, radili u organizaciji koja je više nalikovala sjevernoeuropskom kapitalizmu nego jugoslavenskom samoupravljanju.

U jednom danu Antić je podijelio 73 stana i potpisao tri kredita za kuće radnicima.

Nepodoban u jednopartijskom sustavu

Partijski aparat nije volio direktore koji previše ističu učinkovitost, upravljanje i rezultate. Antić je upravo to bio. ‘Ideologija nigdje, odgovornost svuda’ – tako su ga doživljavali radnici, ali tako ga je i sumnjičila Partija. Na ročištima u njegovu korist dolazile su stotine radnika, koji su skandirali: ‘Vratite nam Antića!’

Nepodoban i u demokratskoj Hrvatskoj

Početkom devedesetih isti obrazac – samo drugi politički logotip. SAS, koji je Antić vodio, izgradio je niz ključnih zadarskih objekata: pedijatriju, Autobusni kolodvor, dvoranu Jazine, Marinu Dalmacija, pa i tvornicu brodova SAS-Vektor. 

U knjizi 'Moje životno djelo' Antić procjenjuje da su sve SAS-ove donacije zadarskom gospodarstvu, zdravstvu, vjerskim, kulturnim, sportskim  i raznim drugim djelatnostima vrijedile više od današnjih 150 milijuna dolara.

Ali to nije pomoglo. Lokalni HDZ ga je uklonio iz tvrtke, a SAS se nakon toga raspao – ne zbog ekonomije, nego zbog politike. Bio je to klasičan primjer tranzicijske sudbine uspješnih firmi koje nisu preživjele novu preraspodjelu moći.

Antić kao političar 

Na izborima 2001. Antić je, sa svojom Nezavisnom listom i koalicijskim partnerima, osvojio većinu u Gradskom vijeću. No većina je urušena ‘pretrčavanjem’ vijećnice Renate Peroš u HDZ. Birači su ga htjeli, sustav ga nije želio – kao i mnogo puta prije.

Što je ostalo od SAS-a?

U devedesetima se SAS raspakirao na više tvrtki, koje su privatizirane, preprodavane i dijelom ugašene. Nekad jedinstvena industrijska cjelina danas postoji samo u fragmentima. Preživjeli su odvojeni pogoni i brendovi, a samo jedan zadržao je u nazivu SAS.

Kasna, nedovoljna rehabilitacija

Antić je za života dobio tek simboličnu satisfakciju: Nagradu Grada Zadra za životno djelo (2016.) te nagradu HGK – Županijske komore Zadar. To je bila zakašnjela potvrda njegova stvarnog doprinosa.

No ulice koja će nositi njegovo ime – nije dočekao.

Nasljeđe čovjeka koji je bio veći od sustava

Stanislav Antić nije bio podoban ni jednopartijskom ni višestranačkom poretku. Ali upravo zato je ostao simbol: dokaz da se industrija može voditi bez ideologije, s rezultatima koji traju dulje od političkih ciklusa.

Na dan njegove smrti, SAS je bio samo uspomena.

Ali njegov model – organizacija rada, briga za radnike, ulaganje u zajednicu i dosljedna meritokracija – ostao je rijetki primjer hrvatske industrijske modernizacije koju politika nije uspjela ni stvoriti ni nadživjeti.