Thompson na dočeku rukometaša otvara pitanje proračuna i tržišta

Doček hrvatske rukometne reprezentacije nakon osvojenog srebra na Europskom prvenstvu izazvao je žustre političke i ideološke rasprave zbog nastupa Marka Perkovića Thompsona na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Iako je doček prvo otkazan jer gradska vlast na čelu s Tomislavom Tomaševićem Thompsonu nije dopustila nastup, intervencijom Vlade doček će se danas pak održati, a na njemu će, kako je najavljeno, nastupiti Thompson.

 

Osim ideoloških rasprava, ovaj je događaj aktivirao i novu raspravu o javnim financijama i tržišnim pravilima kulturnih usluga.

U središtu te rasprave, smatra liberalni ekonomist Petar Vušković, nije zapravo glazba, nego pitanje koje je za liberalnu ekonomiju ključno: tko i po kojim kriterijima odlučuje kako se troši javni novac.

 

- Podsjećam da je za nastup Dubioza kolektiv na dočeku Nove godine iz gradskog proračuna isplaćeno gotovo 120 tisuća eura našeg novca. Ako javna vlast financira jednog izvođača izdašnim proračunskim sredstvima, a drugome uskraćuje pristup javnom događaju ne zbog tržišnih, nego vrijednosnih razloga, tada to više nije slobodno tržište kulturnih usluga. To je regulatorna selekcija - kaže Vušković.

 

Liberalni poredak, napominje, počiva na jednakim pravilima za sve sudionike — bez obzira na to sviđaju li se njihovi stavovi političkoj većini ili ne. - Svaki put kada se kulturna ponuda subvencionira selektivno, tržište se iskrivljuje. Umjesto slobodne potražnje dobivamo monopol javnog ukusa - smatra Vušković.

 

Uloga grada, dodaje Vušković, nije da bira emocije niti izvođače, nego da osigura infrastrukturu — prostor, sigurnost i logistiku. - Sve ostalo pripada građanima. Publika i potrošači odlučuju tko je relevantan, a tržište potvrđuje tko opstaje - kaže on.

 

Vušković podsjeća i na još jedan važan aspekt: domoljublje nije proračunska stavka niti administrativna dozvola. - Ono nastaje spontano – u sportskim pobjedama, pjesmama koje ljudi sami biraju i trenucima zajedništva koje nitko ne mora propisivati. Država koja vjeruje u sebe ne boji se vlastitih simbola. A društvo sigurno u svoj identitet nema potrebu filtrirati emocije — jer zna da domovina nije ideološki projekt ni politička stranka, nego zajednički osjećaj koji nadživljava svaku vlast - zaključuje Vušković.