Da su bogate zapadnjačke majke čule predsjednika oporbe Tomislava Karamarka kako u predizbornoj kampanji navodi da će (ako stranka pobijedi na izborima) država svakomu novorođenom djetetu darovati tisuću eura, bilo bi im sasvim jasno u kakvoj je nacija ‘banani‘.
Naime, čini se da u bogatijim zapadnim zemljama vlada trend velikih obitelji, i to ne među prosječnim ili siromašnijim pukom, nego među elitom koja za proširenje obitelji ne bi primila ni lipe, već, upravo suprotno, preko djece pokazala koliko im je izdašan bankovni račun. Djecu su, pišu strani mediji, ultimativni statusni simbol novog doba. Dakle, želite li svima brzo i učinkovito pokazati koliko ste dobrostojeći, valjalo bi zaboraviti torbice Birkin, privatne avione ili zimovanja u luksuznim skijalištima i početi rađati, odnosno praviti djecu. Kako je u svojim memorima ‘Primati iz Park Avenuea‘ zapisala Wednesday Martin, taj se trend luksuznim njujorškim četvrtima širi brzinom začeća. Ona se nedavno preselila iz njujorškog West Sidea u Upper East Side i brzo zaključila da je među dobrostojećim obiteljima troje djece ono što je nekoć bilo dvoje (sasvim običan prosjek), četvero što je bilo troje, a petero najbolji pokazatelj dubine nečijeg džepa.
Troje kao norma
Kako navodi Business Insider, djeca su postala statusni simboli iz vrlo jednostavnog razloga: podizati podmladak vrlo je teško, pogotovo u zapadnim zemljama poput Amerike u kojima je prosječna cijena školovanja jednog djeteta oko 250 tisuća dolara, a u skupim gradovima ili četvrtima poput njujorškog Manhattana penje se i na pola milijuna dolara. Dodaju li se tomu troškovi dadilja, potrepština, odjeće, ultrazdrave hrane i sličnoga, jasno je da elita mora imati koji milijun dolara na raspolaganju želi li dijete podizati u skladu sa standardom na koji je naviknuta. Komičarka i scenaristica Tina Fey još se prije četiri godine u svom uratku za The New Yorker osvrnula na taj trend koji je do danas, zapravo, postao uobičajen. I ona se sa svojom djevojčicom i suprugom preselila na njujorški Manhattan očekujući da će jedinica biti norma. Vjerojatno bi tako pomislio svatko tko je gledao kultnu seriju ‘Seks i grad‘ u kojoj su žene mahom slobodoumne jedinke koje majčinstvo ne ostvaruju prije tridesetih, odnosno kad skupe dovoljno iskustva, ljubavnih brodoloma i katarzičnih samospoznaja. Kako navodi Fey, njezina su očekivanja bila pogrešna jer je njezina kći jedina jedinica u razredu. ‘Preko četvero krasne dječice, često nazvane po kraljevima ili voću, roditelji svijetu poručuju: ‘Imamo četverosobnu stančinu i pedeset tisuća dolara za godišnju školarinu po djetetu. A kako ti živiš?‘ piše Fey. Kako nastavlja Business Insider, odnosno spomenuta Wednesday Martin, djeca nisu samo pokazatelj obiteljskog bogatstva nego zrcale i sliku ambicioznih majki.
Kompetitivno rađanje
U visokokompetitivnom društvu, smatra Martin, djeca su sredstvo s pomoću kojega majke pokazuju svoj uspjeh i vještine baš kao što to čine na radnome mjestu, jer majčinstvo je karijera. I to prilično tjeskobna i stresna jer nikoga drugoga, osim sebe, ne mogu kriviti za neuspjehe djece (uspjeh ili neuspjeh subjektivno definiraju ambiciozni roditelji). Zbog toga što se trend rađanja kao nove karijere ili dokazivanja statusa širi među elitom u sve više svjetskih zemalja, mediji su skovali termin ‘kompetitivno rađanje‘ (engl. competitive birthing) koji potkrepljuju podatkom da je među pripadnicima višeg sloja u posljednjih deset godina broj obitelji s više od troje djece narastao za trideset posto, što je najveći skok u posljednjih stotinu godina. Zanimljivo je i što je u mnogim slučajevima (teza je to istraživanja popularnoga medijskog brenda NPR) odgajanje tolikog broja djece potaknuto i time da se uglavnom visokoobrazovane majke povlače s tržišta pa odlučuju svoje poslovne sposobnosti, znanja i vještine pokazati ‘hendlanjem‘ s više podmlatka. Drugim riječima, što više djece imaju, neke se majke osjećaju korisnijima kod kuće i natjecateljsku energiju usmjeravaju na podizanje djece. Pogledaju li se stvari i iz toga kuta (kompetitivno rađanje kao dokazivanje sposobnosti, a ne samo statusa), jasno je koliko je taj trend nezdrav, usudila bih se reći i antifeministički. Tada žene ne rađaju jednostavno zato da postanu majke, nego i zato da bi opravdale izostanak s tržišta rada (u smislu, kad ima toliko djece, jasno je zašto ne radi). Rađanje je tad obrambeni mehanizam, tvrdi portal Feministing.org, i to ne samo od pojedinaca koji bi ih eventualno osudili zbog toga što ne ‘hendlaju‘ dobro karijeru i majčinstvo pa se povlače s tržišta rada nego i da bi se opravdale pred samima sobom (ako se pak vrate na posao, to je pravi dokaz i statusa i sposobnosti). Potonje je zapravo tragično jer govori o neslobodi i nesigurnosti uglavnom dobrostojećih majki na konkurentnom tržištu. Naravno, svatko ima pravo odlučiti koliko će djece imati i kako će ih odgajati, ali odluka o broju nikako ne smije biti motivirana očekivanjima svakojakih pametnjakovića, činjenicom da se to tako među elitom mora, pa čak ni političkim obećanjima s početka priče. Trendovi se mijenjaju, a djeca, hvala Bogu, ostaju.