Predstavljajući u veljači industrijsku strategiju, Vladini su dužnosnici kao jedan od alata razvoja industrije opravdano naveli i stabilno gospodarsko okruženje. No primjer tvrtke Ardens iz Rijeke, koja se bavi lijevanjem metala, i čiju je priču u utorak objavio Jutarnji list, pokazuje da u Hrvatskoj nije problem samo sporost administracije i s njom povezana korupcija, nego i loš zakonski okvir.
Ukratko, u lipnju 2011. posjetila ih je inspekcija zaštite okoliša i tražila dozvolu za gospodarenje prikupljenim otpadom. Zahtjev su temeljili na Zakonu o otpadu, koji propisuje da se tvrtka ne smije koristiti ni kupovati metalni otpad od tvrtki sakupljača bez ishođenja dozvole za oporabu otpada ili reciklažnog dvorišta. Vlasnik Edi Filipović priznaje da nije imao pojma da mu to treba.
Nedoumice u vezi sa Zakonom Kada je Filipović pokušao ispraviti svoju pogrešku, sustav ga je zaustavio. Zatražio je dozvolu, ali bilo ju je nemoguće dobiti jer lokacije za gospodarenje otpadom moraju biti unaprijed definirane GUP-om, koji se rijetko mijenja i neće ga vlasti mijenjati samo zbog ljevaonice, makar ona bila ‘oduvijek‘ na toj lokaciji. Tvrtki je zabranjen rad i iako razlog nisu bili loši poslovni potezi, u 2012. Ardens je iskazao gubitak i otišao u stečaj, a malo zatim i druga Filipovićeva tvrtka Somet. Bila je jamac Ardensu za kredit pri kupnji ljevaonice.Bitne su dvije stvari: prva je ta da je vrlo upitno na koga se odnosi Zakon o otpadu. Ardensov odvjetnik Goran Marjanović na suđenju je rekao da se Zakon odnosi samo na one koji se bave prikupljanjem i prodajom otpada, a Ardens je samo kupovao otpad i pretvarao ga u proizvod koji više nije bio otpad. Prema tome, smatra Marjanović, Ardens nije bio dužan pribaviti tu dozvolu, a Filipović napominje da bi u tom slučaju i Brodosplit morao imati takvu dozvolu jer nije u industrijskoj zoni. Čini se logičnim, ali Prekršajni je sud u Rijeci ipak, doduše minimalno, kaznio Ardens i Filipovića, iako je sutkinja, kaže Filipović, pokazala sažaljenje i razumijevanje zbog takvih čudnih propisa.
Nova pravila Druga važna stvar je, ako je Zakon i primjenjiv u tom slučaju, ta da je Ardens kupio ljevaonicu od tvrtke Industrooprema iz Rijeke 2002., dakle dvije godine prije nego je Zakon donesen. Znači da do tada takve dozvole nisu bile potrebne. Zato i možemo povjerovati da Filipović nije imao pojma da mu treba dozvola. Uostalom, kad se bolje razmisli, zašto bi uopće jednom uspješnom poduzetniku bili potrebni problemi u vezi s jednom dozvolom.Zakonodavac je nametnuo nova pravila, a da nije mislio o posljedicama, tj. da bi svi gradovi koji imaju ljevaonice na pozicijama sličnim Ardensu morali mijenjati svoj GUP. Naravno, to je prekompliciran postupak, pa je praktično novi Zakon ograničio poslovanje takvih kompanija. Bilo bi daleko pravednije da se pokušalo zaštititi barem one tvrtke koje su do tada bile na svojim lokacijama, jer je bilo teško očekivati od vlasnika ljevaonice da svoj pogon proda, digne kredit i sagradi novi u industrijskoj zoni.Na kraju, ovaj nam primjer potvrđuje još nešto. Lider je nedavno pisao o tome da se u ovoj zemlji propisi mijenjaju toliko puta da bi se mali poduzetnici trebali baviti samo njihovim čitanjem. Žrtva te promenade propisa je i Filipović, koji se zbog svega toga ovih dana sprema otići u Finsku trbuhom za kruhom. Eto nam stabilnog okruženja.