Ekonomski model koji bi gradovima trebao pomoći u oporavku od koronakrize i ublažiti posljedice nekih budućih šokova traži se ‘urbi et orbi‘. Amsterdam, Bruxelles i Nanaimo kao održiv model prigrlili su, primjerice, ekonomiju krafne, koju hvali i papa Franjo. U Hrvatskoj, čini se, nema šanse. Treba se vratiti na početak, gledati prema razvoju, a ne samo prema rastu
Sve je snažniji pritisak da se superpametno poboljša gradska praksa, isprave stare navade i unaprijedi infrastruktura kako bi život građana, koji je najednom zbog zdravstvene krize počeo visoko kotirati, postao kvalitetniji. Osim pandemije koronavirusa, taj pritisak povećavaju i preuzimanje sve većih obveza na polju održivosti, svijest o ograničenosti resursa te neprekidna urbanizacija. Pametna rješenja, međutim, nisu dovoljna za osiguravanje održive budućnosti – nužno je odabrati kvalitetan model održivog razvoja.
– Održivi razvoj jest koncept razvoja koji podrazumijeva ravnotežu među tri stupa na kojima počiva svaka zajednica, bez obzira na to je li riječ o državama, gradovima ili manjim naseljima: to su gospodarski prosperitet, društvena pravda te zaštita okoliša i prirode. Na prvi pogled čini se jednostavnim, no uopće nije tako, prije svega zbog društvenog modela u kojem živimo, tržišnoga konzumerističkoga kapitalizma, ali i zbog naših stajališta, navika i svjetonazora koje u pravilu ne želimo mijenjati. Zbog nevoljkosti promjene društvenog modela, ali i naših navika, u posljednje vrijeme velike nade polažu se u tehnologiju, ponajprije digitalnu, kao u čarobni štapić koji će najprije riješiti probleme klimatskih promjena i degradacije okoliša, a onda i one povezane s društvenom pravdom, odnosno pravednije raspodijeliti društvene odgovornosti i obveze – analizira predavačica i pročelnica triju diplomskih studija na Sveučilištu VERN' Mirela Holy, ujedno jedina Hrvatica u Odboru misije EU za prilagodbu klimatskim promjenama.
Puka kozmetika
Nekadašnja ministrica zaštite okoliša ne spori da tehnologija ima velik potencijal za suzbijanje negativnih učinaka klimatskih promjena, za prilagodbu tim promjenama te kvalitetnije upravljanje resursima, no drži da primjena pametnih tehnologija u upravljanju resursima ne može biti dovoljna te da ćemo morati mijenjati i društveni model i svoje navike.
– Internet stvari i upravljanje velikim podacima mogu nam donijeti znatne uštede i pravednije račune građanima u komunalnoj infrastrukturi, dakle potrošnji vode, upravljanju otpadnim vodama, gospodarenju otpadom, javnoj rasvjeti, upravljanju prometom, potrošnji energije, zatim rani sustav upozoravanja na klimatske, meteorološke i druge ugroze, bolje, transparentnije i pravednije upravljanje sustavima javnog financiranja, socijalne skrbi, javnog zdravstva, obrazovanja, poljoprivrede i sigurnosti hrane. No sve to bit će samo kozmetika ako ne počnemo mijenjati sebe i društveni model koji je izazvao sadašnju društvenu, okolišnu i klimatsku krizu – obrazlaže Holy.
Sve je više gradova koji se uzdaju u ekonomiju krafne da bi ubrzali oporavak i razvili otpornost na buduće gospodarske šokove. Taj je model prije godinu dana prvi službeno prihvatio Amsterdam, Kopenhagen je počeo preispitivati koncept, a Bruxelles će ga prihvatiti u rujnu, baš kao i kanadski Nanaimo, koji u krafnicu ulazi u prosincu. Kakav je to model čiju primjenu preporučuje čak i papa Franjo? Vizualno je vrlo dojmljiv jer ga utjelovljuje krafna s rupom u sredini. Unutarnji prsten te krafne simbolizira osnovne preduvjete za kvalitetan život: hranu, dom, čistu vodu, obrazovanje, zdravstvenu skrb, energiju, sanitarnu zaštitu, prihode i rodnu ravnopravnost, a vanjski prsten ekološki je strop koji se u ostvarenju tih potreba ne bi smio probiti jer se tako šteti klimi, onečišćuju se tlo i oceani, oštećuje ozonski omotač i narušava biološka raznolikost. Osmislila ga je britanska ekonomistica Kate Raworth i opisala u svojoj knjizi 'Ekonomija krafne: sedam načina razmišljanja za ekonomiste 21. stoljeća'.
Prema njezinu modelu, treba prestati prekoračivati granice tih krugova i prekomjerno izrabljivati resurse jer tako ugrožavamo svoj život i planet.
– Cilj je osigurati da nitko ne bude zakinut za egzistencijalne potrebe, hranu, vodu, društvenu jednakost i politički glas, a istodobno se pobrinuti da čovječanstvo poštuje Zemljina ograničenja – sažela je to autorica.
Vizura rasta BDP-a
Međutim, šupljina u toj krafni s rupom jest to što nije jasno kako bismo o ekonomskom rastu trebali razmišljati kao agnostici, što Raworth predlaže na kraju knjige. Da ekonomija krafne nije najbolji put, smatra i Mirela Holy.
– Ne slažem se s Kate Raworth o zadržavanju modela rasta BDP-a za manje razvijene zemlje svijeta jer, ako želimo donijeti promjenu, moramo napustiti ideju o uspješnosti ekonomije na temelju vizure rasta BDP-a, i to globalno. U suprotnome ćemo i dalje svjedočiti transferu proizvodnje u manje razvijene zemlje kao mjeri kupnje vremena. Promjena zahtijeva istinsku promjenu ekonomskog modela utemeljenoga na rastu. Rast i razvoj nisu istoznačnice te moramo početi primjenjivati drukčije, istinski održive modele mjerenja ekonomske i društvene razvijenosti – objašnjava Holy.
Politika slijepca
U kontekstu ekonomske teorije od-rasta, prema kojoj se društvo razvija bez rasta BDP-a, treba govoriti o održivosti, a ne o održivom razvoju, apostrofira predsjednik udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić. Varijanta održivosti u kojoj kompanije tek sada primjenjuju mjere održivosti i zaštite okoliša koje su trebale uvesti prije nekoliko desetljeća, odnosno green wash, nije rješenje.
– Klasične sheme održivosti projektirane na Zapadu prije dvadeset-trideset godina više ne funkcioniraju. Moramo se vratiti temeljnim postavkama održivosti. Dakle, treba gledati model održivosti koji će prihvatiti povijesno iskustvo, kojem će održivost biti projekt zajednice i u kojem će klimatske promjene biti imperativ. Business as usual više se ne može smatrati razumnom razvojnom politikom. Dizanje rasta, o kojem kandidati za izbore još masovno govore po Hrvatskoj, jest politika slijepca – smatra poznati ekološki aktivist i navodi primjere dobre prakse u Beču i Parizu te Stuttgartu, Malmöu i Barceloni, gdje se sustavno radi na tome.
Piršić objašnjava da se održivost treba graditi na nekoliko razina. Nulta je razina ponovno promišljanje prostornog planiranja kako gradovi ne bi bili klimatske klopke. To, među ostalim, zahtijeva stvaranje zelenih oaza i otvaranje koridora prema izvoru hladnog zraka. Prva razina jest osmisliti kako osigurati hranu, vodu i energiju u slučaju njihove nestašice, a posljednja razina uključuje pametni transport, održivi i odgovorni turizam, gospodarenje otpadom i slično.
Biti siti
Za sve se to već pronalaze i testiraju razna rješenja, no bilo bi ih previše ambiciozno pokušati sve predstaviti u ovome tekstu. Fokusirajmo se na to kako da ne ostanemo gladni u pametnim gradovima.
– Nedavno istraživanje na Sveučilištu u Sheffieldu pokazuje da bi se na samo 10 posto postojećih zelenih površina moglo uzgojiti hrane za 15 posto populacije – kaže Sergej Lugović, osnivač Vesele motike, tvrtke koja, povodeći se načelima precizne poljoprivrede, upotrebljava tehnologiju i usred grada na etaži –1 uzgaja začinsko bilje, mlade izdanke i salate.
Uzgoj po narudžbi takoreći na prodajnome mjestu, vertikalan raspored bilja, ekološko sjeme i preparati za zaštitu te, napokon, malen ekološki otisak samo su dio priče o održivosti koju ta inovativna tvrtka živi. Naime, razvila je i sustav za kućni uzgoj bilja Mangon te građanima nudi minifarmu s osamnaest teglica bilja po izboru.
– U Zagrebu je sve više proizvođača hrane. Kako ne bismo ostali gladni u gradovima, potrebno je integrirati primarnu i sekundarnu proizvodnju hrane – ističe Lugović i tumači da je i lokalno prisutan globalni trend vertikalnog uzgoja u kontroliranim uvjetima, uzgoja po balkonima te krovovima te iskorištavanje javnih zelenih površina za potrebe uzgoja hrane, baš kao i trend zanatske proizvodnje manjih prerađivača hrane.
Budući da je novac često najveći motivator prihvaćanja promjene, jedna od mjera za osiguravanje održivosti jest uvođenje posebnog poreza.
– Pozdravljam ideju Thomasa Pikettyja iz knjige 'Kapital i ideologija' o suzbijanju konzumerizma uvođenjem individualiziranog poreza na emisije CO2 i ekvivalenata koji bi se izračunavao tako da prati karbonski otisak svake osobe, to jest njegov ili njezin 'doprinos' globalnom zagrijavanju – objašnjava Holy mjeru koja podrazumijeva drastične promjene politike proizvodnje i potrošnje. A upravo takve uspješni modeli održivosti i zahtijevaju.
Pametna rješenja za mobilnost budućnost su pametnih gradova. Kakva nas pametna i održiva rješenja očekuju u Hrvatskoj saznajte 28. travnja na konferenciji Smart Cities.