Večernja druženja uz hranu i alkohol nakon ostvarenja redateljice Karyn Kusame više neće biti ista. Štoviše, ako ste se nakon ’Ralja’ bojali kupati u moru, nakon ovoga psihološkog trilera/horora mogli biste dobro razmisliti prije nego što prihvatite poziv znanaca na večeru u njihov dom. Kusama vrsno gradi atmosferu i tempira napetost te premda nekoliko puta ‘telefonira‘ u kojem bi sve smjeru moglo krenuti, gledatelj nijedan trenutak ne gubi zanimanje za ono što će uslijediti. Takvu vještinu imaju samo majstori žanra poput Hitchocka, Henri-Georgesa Clouzota ili pak majstora u seciranju psihologije buržoazije Claudea Chabrola. Gotovo kazališna postava sa samo nekoliko glumaca i jednostavnim scenskim rješenjima redateljici je dovoljna da ispriča jednu od najjezovitijih priča zabilježenih na celuloidnoj vrpci. Raspravljati o zapletu značilo bi gledatelju pokvariti užitak gledanja, što danas gotovo u pravilu čine foršpani, ali kraj filma, neopravdano osporavan, upozorava na još jednu strašniju činjenicu: tuga i lažna nada, a ne nužno ekonomski čimbenici, glavni su katalizatori strahota za koje su sposobni pripadnici ljudske vrste.