Idi da te ne vidim! Miči mi se s očiju! Kupi prnje i nestani!, vikao je gromovitim glasom učitelj, mudrac Zlato na mene, unezvjerenoga, neiskusnog učenika svega par mjeseci nakon što sam postao njegov sljedbenik. Bio sam zgromljen žestinom njegova napada, tresao sam se i čudio zašto je taj žuti plemeniti metal tako furiozan. Što sam mu učinio? Nikada prije, a niti kasnije, nisam ga vidio toliko gnjevnoga, ni prema kom drugom njegovu učeniku.
Otišao sam tada iz njegove nazočnosti, ali ga nisam napustio. Nekoliko sam dana pažljivo izbjegavao njegov vidokrug. A onda je mudrac je poslao po mene: Čestitam. Bio je to ispit, kakvoga rijetko provodim, ali sam u tvojem slučaju morao. Ti i tvoji sunarodnjaci proglasili ste me kriminalcem u rangu pervertita, prevaranata i svodnika. Vidim da ti o meni tako ne misliš, ali dajem ti dobronamjeran savjet, sinko. Mijenjaj domovinu.
Kazneni zakon Republike Hrvatske od svih je roba, metala i nemetala, izdvojio baš zlato kao nešto osobito vrijedno kaznene pozornosti, dakle, opasno i sumnjivo, potencijalno odvratno i gnjusno. ‘Tko protivno propisima proda ili kupi zlato ili zlatni novac koji imaju znatnu imovinsku vrijednost, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.‘, kaže članak 290. A ima još, jer u idućem članku zakonodavac upozorava: ‘Tko organizira mrežu posrednika ili preprodavača radi počinjenja kaznenog djela iz prethodnoga stavka, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.‘
Logika kriminalizacije U kaznenim zakonima zemalja s kojima se ponekad želimo, a ponekad moramo uspoređivati, slične odredbe ne postoje. I Krivični zakonik Republike Srbije i Kazenski zakonik Republike Slovenije spominju doduše zabranu falsificiranja pečata kojima se označavaju proizvodi od zlata, što je sasvim logično i razumljivo. Slovenija, štoviše, ima poseban zakon o zlatu, ali ni u njemu nema tako oštrih, izdvojenih riječi posvećenih trgovanju zlatom kakve možemo naći u hrvatskom krivičnom zakonu.
Izdvajanje zlata kao posebne kažnjive kategorije postoji samo kod nas. Zašto? Koja je logika takve kriminalizacije? I koje su posljedice? Da se odmah razumijemo, ni na koji način ne podržavam protuzakonito trgovanje zlatom. Podupirem poštivanje prava u slovu i duhu, ali svejedno, ne mogu razumjeti zašto je nepoznatome spisatelju hrvatskoga krivičnog zakona bilo toliko važno ondje spomenuti baš taj plemeniti metal? Zar osobu koja prilikom trgovanja zlatom krši neki propis nije dovoljno kažnjavati u skladu s odredbama propisa koji je prekršen? Što je kod zlata toliko drugačije da se ono mora jasno razlikovati od primjerice brašna, stajskoga gnoja ili dalmatinskih kornjača, a s kojima se također može protupropisno trgovati i pri tome ne potpadati pod odredbe kaznenoga zakona?
Koja bismo suvisla i politički korektna objašnjenja mogli smisliti za tako žestoko zakonodavčevo obrušavanje na zlato, kakvo ne poznaju bliske nam jurisdikcije? Budući da je zlato među pravnim stručnjacima u Hrvatskoj ili tabu tema ili tema za slijeganje ramenima, pokušajmo barem špekulirati.
Što je zakonodavac želio postići? Možda je zakonodavac želio zaštititi svoj narod od beskrupuloznih prevaranata koji nastoje olovo prodati pod zlato i na taj se način bezočno obogatiti? Ako je to istina, onda je riječ o vrlo plemenitom i hvalevrijednom motivu, uz jedan mali problemčić. Ovo što ću vam sada otkriti doznao sam od vrapčića na grani, jer nitko drugi o tome ne želi pričati. Zbog nekih drugih zakonskih rješenja koja se odnose plemenite kovine, a riječ je prvenstveno o poreznim zakonima, procjena je da se u Hrvatskoj oko 90 posto tržišta zlatom odvija u sivoj ili crnoj zoni. A kao što znamo, država nad tim zonama nema kontrolu. Dakle, spomenuti motiv promašuje cilj za najmanje 90 posto. A sve i da se 100 posto transakcija zlatom u Hrvatskoj obavi otvoreno i zakonito, zar prodaja olova kao zlata nije prijevara sama po sebi, koja se ionako oštro sankcionira? Ovako zvuči kao da zakonodavac smatra suce i prevarene građane budalama, koji se zacijelo ne bi sjetili iskoristiti postojeće zakonske mehanizme da ih premudri spisatelj krivičnoga zakona na to izrijekom nije podsjetio.
Nadalje, zašto zakonodavac u istome smislu u krivičnome zakonu nije spomenuo srebro ili platinu? Pa i oni su plemenite kovine koje su podložne krivotvorenju! Isto je i s nekim drugim kategorijama roba, poput umjetničkih slika, ženskih torbica, brendirane odjeće... Zašto one nisu izrijekom spomenute? Mora da postoji neki svetiji i uzvišeniji razlog za spominjanje zlata u domaćem kaznenome zakonu. Ne predstavlja li možda zlato opasnost za monetarni suverenitet države? Ako bi, naime, hrvatski građani umjesto u lokalnoj valuti svoja likvidna sredstva držali u zlatu, zar to ne bi monetarne vlasti ograničilo u vođenju aktivne monetarne politike? Da, ograničilo bi, ali i tu postoji problemčić. Zahvaljujući liberalnome deviznom režimu Hrvatska de facto više nema kontrolu nad svojom monetarnom politikom, jer hrvatske građane ništa ne priječi da svoja likvidna sredstva drže u bilo kojoj stranoj valuti po osobnome izboru, i to u valuti poput eura koja je u svakom trenutku i bez ikakvih dodatnih troškova konvertibilna u zlato. Dakle, logiku za oštrinu prema zlatu u tom smjeru nije moguće uspostaviti.
Zaštitnik vlasničkih prava Na ovome mjestu moja ograničena mudrost više ne bi bila dovoljna za smišljanje novih zakonodavčevih motiva da kojim slučajem ne bi postojao internet, a na njemu riječi Alana Greenspana, legendarnoga guvernera američke središnje banke FED. Greenspan kaže ovako: Bez zlatnoga standarda, ne postoji način kako zaštititi ušteđevinu od konfiskacije kroz inflaciju. Napadi etatista na zlato proizlaze iz te slabo čuvane tajne. Državna potrošnja kroz deficit predstavlja shemu konfiskacije bogatstva. Zlato stoji kao prepreka tome podmuklom procesu. Ono stoji kao zaštitnik vlasničkih prava. Ako se to shvati, nije teško razumjeti etatističko neprijateljstvo prema zlatnome standardu.
Nije li možda intencija hrvatskog zakonodavca zapravo bila kroz hiperregulaciju i postavljanje brojnih nepremostivih prepreka za kupnju i posjedovanje zlata, uključujući i one u kaznenome zakonu, malim ljudima onemogućiti zaštitu od konfiskacije njihove osobne ušteđevine? Ne, to je nemoguće. Ne mogu zamisliti da bi bilo koji hrvatski političar u svojoj beskrajnoj dobroti mogao takvo što učiniti svome narodu. A i ponovno se vraćam na devizni režim, koji hrvatskim građanima bez velikih ograničenja omogućuje štednju u stranoj valuti. Kao što znamo, domaće monetarne vlasti nemaju kontrolu nad tiskanjem eura, niti dolara.
I što mi preostaje? Kako objasniti taj ultrarestriktivni hrvatski zakonodavni koloplet koji se istkao oko zlata, s kaznenim zakonom na čelu? Mogu zamisliti sljedeće. Neki je "stručnjak" ubacio u hrvatski kazneni zakon odredbe o zlatu, onako usput, da se nađu. Uostalom, zar su ikoga u vrijeme donošenja tog komada legislative prije par godina uopće zanimale plemenite kovine? A saborski su zastupnici te odredbe dizanjem ruke u komadu odmah i prihvatili, bez puno razmišljanja, kao što je uobičajeno. Tko je mogao znati da će za par godina zlato polako u žižu svjetskoga interesa? Nitko? Ili možda netko jeste?Znam da na ta pitanja neću moći dobiti odgovor, a možda nije ni važno. Ono što ipak jeste važno razumjeti, dragi čitaoče, jest da mnogo zakonodavstvo nema logičnu svrhu i smisao, a kada ga i ima, nerijetko ono predstavlja golemu sramotu i za zakonodavca i za spisatelja.
Savjetnik za ulaganje u plemenite kovine i urednik portala www.srebrozlato.com