Analiza: Energetski šok s Bliskog istoka prijeti rastu eurozone

Razvoj sukoba na Bliskom istoku ponovno je u fokus stavio globalnu energetiku. Najnovije analize kuća Capital Economics, Intesa Sanpaolo i Oxford Economics pokazuju da će konačni učinak na eurozonu ovisiti prije svega o dva faktora; trajanju sukoba i razmjeru poremećaja na energetskim tržištima.

Prema analizi Capital Economicsa, tri su osnovna scenarija. U najblažem, sukob bi bio intenzivan, ali kratkotrajan i trajao bi svega nekoliko tjedana. U tom slučaju cijene energije brzo bi se stabilizirale. Cijena nafte tipa Brent pala bi prema 65 dolara po barelu do kraja 2026., dok bi cijena plina na referentnom TTF tržištu skliznula na oko 35 eura po megavatsatu. Učinak na gospodarstvo bio bi minimalan, bez značajnijeg pritiska na inflaciju ili monetarnu politiku.

No već u srednjem scenariju, koji podrazumijeva dulji sukob uz ograničena oštećenja infrastrukture u Perzijskom zaljevu, situacija se bitno mijenja. Cijene nafte mogle bi privremeno dosegnuti 130 dolara po barelu, a plin 100 eura po megavatsatu. Iako bi se opskrba kroz Hormuški tjesnac postupno normalizirala, povišene cijene zadržale bi se do kraja godine. Posljedice za eurozonu bile bi vidljive: rast bi usporio na oko 0,5 posto u drugoj polovici godine, inflacija bi premašila 4 posto, a Europska središnja banka bila bi prisiljena dodatno zaoštriti monetarnu politiku.

Najpesimističniji scenarij uključuje dugotrajan sukob s trajnim oštećenjima energetske infrastrukture. U takvim okolnostima cijena nafte mogla bi dosegnuti i 150 dolara po barelu, dok bi plin u prosjeku iznosio oko 120 eura po megavatsatu. Eurozona bi ušla u tehničku stagnaciju, s padom aktivnosti već u drugom tromjesečju i gotovo nepostojećim oporavkom nakon toga. Inflacija bi pritom premašila 5 posto, a kamatne stope dosegnule razine oko 3 posto.

Sličnu logiku slijedi i analiza Intese Sanpaolo, koja razrađuje dva scenarija. U optimističnijem, sukob bi završio do svibnja, uz vrhunac cijena energije od oko 90 dolara za naftu i 60 eura za plin, nakon čega bi uslijedila stabilizacija. Gospodarski rast eurozone u tom bi slučaju bio tek blago pogođen, uz inflaciju od oko 2,2 posto i bez potrebe za dodatnim rastom kamatnih stopa.

U nepovoljnijem scenariju, sukob bi se produžio do jeseni, uz vrhunce cijena od oko 120 dolara za naftu i 80 eura za plin te njihovu stabilizaciju na povišenim razinama. Rast bi usporio na oko 0,7 posto, inflacija bi porasla iznad 3 posto, a Europska središnja banka reagirala bi podizanjem kamatnih stopa krajem godine.

Oxford Economics dodatno naglašava osjetljivost europskog gospodarstva na cijene plina. Već i umjereniji šok (cijena nafte oko 100 dolara uz udvostručene cijene plina) smanjio bi rast na 0,8 posto i pogurao inflaciju na više od tri posto. U težem scenariju, s naftom na 140 dolara i utrostručenim cijenama plina, rast bi pao na svega 0,4 posto, dok bi inflacija dosegnula 4,3 posto.

Ključni problem leži u činjenici da je oko petine globalnog tranzita nafte i ukapljenog prirodnog plina vezano uz Hormuški tjesnac, čije je zatvaranje već izazvalo ozbiljne poremećaje. Otpuštanje strateških rezervi može ublažiti kratkoročni šok, ali ne može dugoročno nadomjestiti blokirane transportne rute. Poseban pritisak osjeća tržište plina: Katar, jedan od najvećih izvoznika LNG-a, nema alternativne pravce, a poremećaji u radu postrojenja Ras Laffan dodatno pojačavaju neizvjesnost.

Europa u ovu krizu ulazi s dodatnim ranjivostima. Nakon hladne zime, razine skladišta plina pale su ispod 30 posto kapaciteta, znatno ispod višegodišnjeg prosjeka, uz velike razlike među državama članicama. Takva situacija ne znači nužno neposredne nestašice, ali povećava rizik skupljeg punjenja skladišta uoči sljedeće zime i produženog inflatornog pritiska kroz cijene energije i električne energije.

Unatoč smirivanju početnog rasta cijena, tržišno povjerenje ostaje krhko, što se vidi i u kretanju futures ugovora za plin. Ako se takvi trendovi nastave, europska kućanstva i poduzeća mogli bi se suočiti s osjetno višim troškovima energije i tijekom 2027. godine. U tom kontekstu, sve su glasniji signali o mogućim državnim intervencijama, od subvencija do ograničavanja cijena.

Na domaćem planu, vijesti su zasad ipak nešto optimističnije. Hrvatska je krajem prošlog tjedna dobila poboljšanje kreditnog rejtinga agencije S&P, koja ga je podigla s A- na A uz stabilne izglede, dok su Fitch i Moody’s zasad zadržali postojeće ocjene. Istodobno, jačanje dolara i rast Euribora upućuju na nastavak zaoštrenih financijskih uvjeta, što dodatno naglašava koliko su europska gospodarstva, uključujući hrvatsko, i dalje osjetljiva na vanjske šokove.

U konačnici, svi scenariji vode istom zaključku: bez stabilizacije energetskih tokova, europska ekonomija ostat će taoc geopolitičkih rizika, a inflacija, barem djelomično, izvan dosega monetarne politike.