Bolovanja u Europi: Norveška na vrhu, Hrvatska ispod prosjeka

U europskim političkim i ekonomskim krugovima posljednje dvije godine često se priča o tome kako njemačko gospodarstvo, nekadašnji motor kontinenta, sve više posustaje jer radnici previše izostaju s posla, i više nisu tako revni kao što su nekada bili. Rekordni brojevi bolovanja pretvorili su se u političku temu, a dio javnosti zaključio je kako iza svega stoji kombinacija velikodušne socijalne države i smanjene radne discipline.

No kada se brojke stave u širi europski kontekst, slika se mijenja, pa vidimo da Njemačka zapravo nije ni blizu vrhu kontinenta po bolovanjima bez obzira na priče i dojam.

Prema harmoniziranim podacima OECD-a, prosječni radnik u Europi godišnje izostane oko 2,6 tjedana zbog bolesti. Hrvatska je čak i nešto ispod tog prosjeka, s oko 2,4 tjedna bolovanja godišnje po zaposlenom, što nas smješta u donji dio sredine europske ljestvice, daleko od država s najviše bolovanja, ali i daleko od onih u kojima su izostanci gotovo nepostojeći.

Veliki raspon u EU

Na samom vrhu izostanaka, iznenađujuće se nalazi Norveška, gdje zaposlenici u prosjeku izostanu gotovo šest tjedana godišnje. Slijede Finska i Španjolska s približno pet tjedana bolovanja, dok su nešto iznad četiri tjedna Slovenija, Portugal i Francuska. Njemačka, o kojoj se vodi najviše rasprava, nalazi se tek oko sredine tog društva s 3,6 tjedana bolovanja godišnje, što je otprilike na razini Belgije.

S druge strane spektra nalaze se zemlje u kojima statistika pokazuje gotovo nevjerojatno 'zdravu radnu snagu. U Italiji prosječno bolovanje traje manje od tjedan dana godišnje, u Mađarskoj još manje, dok u Bugarskoj, Grčkoj i Rumunjskoj brojke padaju na razine od svega nekoliko dana godišnje. No malo tko ozbiljno vjeruje da su radnici u tim državama stvarno toliko zdraviji od ostatka Europe. Razlika je mnogo češće u sustavu socijalne zaštite i sigurnosti zaposlenja.

Tamo gdje bolovanjenosi veću neizvjesnost za zaposlenje, radnici ga uzimaju rjeđe - bez obzira na zdravstveno stanje. Upravo zato europska statistika često govori više o tržištu rada nego o zdravlju populacije.

Bolovanja u EU

Njemački rekord

Njemačka je u središtu rasprave jer su službeni podaci posljednjih godina naglo porasli. Bolovanja su skočila s oko 11 dana godišnje 2021. na približno 15 dana u razdoblju od 2022. do 2024. Na prvi pogled, to izgleda kao dramatičan rast, no iza tog skoka ne stoji nužno promjena ponašanja radnika, nego promjena u načinu mjerenja. Naime, Njemačka je 2022. uvela elektronički sustav prijave bolovanja koji automatski prenosi liječničke potvrde zdravstvenim osiguravateljima. Prije toga velik broj kratkih bolovanja nikada nije završio u službenim statistikama jer zaposlenici jednostavno nisu slali papirnate potvrde.

Sličan sustav obveznog elektroničkog prijavljivanja zasad postoji u tek nekoliko europskih država, među kojima su Estonija, Latvija i Poljska. To znači da su međunarodne usporedbe često opterećene administrativnim razlikama.

Na posao sa simptomima

U raspravama o smanjenju bolovanja u Njemačkoj često se pojavljuje koju oni nazivaju 'Karenztage', što se odnosi na prvih nekoliko neplaćenih dana bolesti. A ideja je jasna, i jednostavna, pa kaže, ako radnici izgube dio plaće, rjeđe će ostajati kod kuće zbog blažih simptoma. No usporedba europskih sustava pokazuje da stvarnost nije tako jednostavna.

Španjolska je primjerice zemlja u kojoj prva tri dana bolesti često nisu plaćena, što bi prema toj teoriji trebalo potaknuti radnike da dolaze na posao čak i kad su bolesni. Unatoč tome, španjolski zaposlenici u prosjeku imaju gotovo pet tjedana bolovanja godišnje, što je među najvišima u Europi.

S druge strane, Litva nudi 100-postotnu naknadu od prvog dana bolesti, ali statistika pokazuje tek oko 1,5 tjedana bolovanja godišnje.

Takvi primjeri sugeriraju da financijski poticaji sami po sebi ne određuju ponašanje radnika. Kultura rada, sigurnost zaposlenja, struktura gospodarstva i zdravstveno stanje populacije često imaju veći utjecaj od samih pravila, zaključuje OECD u svom izvještaju.

Što stoji iza rasta bolovanja

Analize njemačkih zdravstvenih osiguravatelja otkrivaju nekoliko dugoročnih trendova koji stoje iza rasta broja dana bolovanja. Jedan od njih je promjena ponašanja nakon pandemije. Respiratorne infekcije poput prehlade, gripe i sličnih bolesti  i dalje dolaze u valovima, ali nakon COVID-a radnici su mnogo skloniji ostati kod kuće kako bi spriječili širenje zaraze na radnom mjestu. Ono što se nekad smatralo 'prehladom kroz koju se radi' danas se češće tretira kao legitimno bolovanje.

Drugi, možda i važniji trend povezan je s mentalnim zdravljem. U Njemačkoj su 2024. mentalni poremećaji činili oko 12,5 posto svih bolovanja, a broj takvih dana porastao je gotovo 50 posto u posljednjem desetljeću.

Treći faktor su pak dugotrajne bolesti. Većina bolovanja traje vrlo kratko, često samo nekoliko dana. No mali broj dugotrajnih izostanaka ima ogroman statistički učinak. Manje od šest posto zaposlenih izostaje 29 dana ili više, ali upravo ti slučajevi generiraju više od polovice svih izgubljenih radnih dana.

Utjecaj na produktivnost

U političkim raspravama često se pretpostavlja da svaki dan bolovanja automatski znači i gubitak produktivnosti. No međunarodne usporedbe pokazuju da veza nije tako linearna. Norveška, primjerice, ima najviše bolovanja u Europi, ali istodobno spada među zemlje s najvišom produktivnošću po satu rada, a sličan obrazac vidi se i u Belgiji. Nasuprot tome, države s vrlo malim brojem bolovanja, poput Grčke ili Mađarske nalaze se među najmanje produktivnim gospodarstvima kontinenta. Njemačka se i u tom pogledu nalazi negdje u sredini, relativno iznadprosječna po produktivnosti, ali i po bolovanjima.

To pokazuje da gospodarstvo ne ovisi samo o tome koliko sati ljudi provode na poslu. Tehnologija, organizacija rada, kvalifikacije zaposlenika i struktura industrije često imaju mnogo veći utjecaj na stvarni ekonomski učinak.

Gdje je Hrvatska

U usporedbi s većinom zapadnoeuropskih država Hrvatska ima relativno umjerenu razinu bolovanja. S oko 2,4 tjedna godišnje nalazimo se ispod europskog prosjeka i znatno ispod razina koje bilježe skandinavske zemlje ili zapadna Europa. No i ovdje vrijedi isto pravilo kao i drugdje, brojke same po sebi ne govore cijelu priču.

Kada se sve brojke stave na stol, priča o 'lijenim radnicima' brzo pada u vodu. Europa pokazuje da zemlje s najviše bolovanja mogu biti među najproduktivnijima, dok one s najmanje izostanaka često imaju slabije gospodarstvo. OECD napominje kako najveća razlika nije u radnoj etici, nego u načinu mjerenja. Digitalizacija zdravstvenih sustava, promjene u kulturi rada nakon pandemije i rast problema mentalnog zdravlja postupno mijenjaju statistiku diljem kontinenta. Umjesto traženja krivaca u radnicima, sve je više ekonomista koji upozoravaju da se pravi uzroci produktivnosti nalaze negdje drugdje, u tehnologiji, organizaciji rada i kvaliteti radnog okruženja.