Ljevica i desnica u 'igri': Pronađi socijalista

Ekonomska razlika između ljevice i desnice dugo se temeljila na jednostavnom pitanju: koliko tržištu, a koliko državi? Barem u razvijenim zapadnoeuropskim demokracijama, u kojima su te dvije sfere bile jasno razgraničene. U Hrvatskoj je taj odnos od početka bio manje jasan. Kod nas se politika, i lijeva i desna, morala prilagođavati ekonomiji u kojoj javni sektor ima mnogo veću ulogu od regulativne. I to se do danas nije promijenilo.

U prvim godinama nakon rata i tijekom privatizacije ekonomska politika bila je prije svega politika upravljanja tranzicijom. Država je istodobno poticala tržište, gasila požare koje je tržište proizvodilo i sanirala vlastite pogreške. Ni desnica ni ljevica tada nisu nudile dva različita ekonomska modela, nego političko-ekonomski hibrid čije su se razlike tražile u nijansama. I jedna i druga gradile su svoj identitet simbolima i retorikom, a ne dosljedno artikuliranim ekonomskim strategijama, čemu svjedočimo i danas.

Okosnica su današnje ekonomske politike u Hrvatskoj državne subvencije, socijalni transferi i regulacija cijena, mjere koje bi se u klasičnoj podjeli svrstale u lijevi politički spektar. Nakon globalne financijske krize, pandemije i energetskog šoka državna intervencija prestala je biti iznimka vezana uz krize i postala uobičajen alat ekonomskog upravljanja, neovisno o ideološkom predznaku. Shvatili su to i u vladajućem HDZ-u, stranci desnoga centra koja posljednjih deset godina otkako je stalno na vlasti provodi politike koje se često opisuju kao 'državni socijalizam'. Da bi paradoks bio veći, ljevica – SDP i Možemo! – zagovara porez na imovinu radi korekcije tržišta nekretnina.

Država kao amortizer

Na upit kako objašnjava to brisanje granica između ljevice i desnice, ekonomistica Vedrana Pribičević kaže da je tu samo riječ o konvergenciji instrumenata javne politike u uvjetima promijenjene ekonomske i političke realnosti. Stranke zadržavaju različite vrijednosne okvire, ali u praksi, dodaje, posežu za sličnim alatima jer se suočavaju s jednakim strukturnim ograničenjima, od demografskih trendova i rasta cijena nekretnina preko fiskalnih pravila Europske unije do fragmentiranog tržišta rada i pritiska birača na kratkoročna rješenja.