Prekogranični limiti: Od 3000 DEM u novčaniku do 120 tisuća eura u torbi

Odluka Hrvatske narodne banke iz 1993. da građanima poveća limit za prijenos deviza preko granice danas zvuči kao administrativna sitnica. No u ratnoj Hrvatskoj opterećenom hiperinflacijom njemačka marka nije bila tek platno sredstvo u Njemačkoj i konvertibilna valuta za putovanja. Bila je sredstvo štednje, obračunska jedinica za stanove i automobile, ali i gorivo prvog vala hrvatskog poduzetništva.

Marke važnije od dinara

Savjet tadašnjeg HNB-a odlučio je 30. listopada 1993. povećati iznos deviza koje se mogu prenositi preko granice. Građani su bez potvrde mogli prenijeti do 1000 njemačkih maraka, a uz potvrdu banke još 2000, ukupno 3000 DEM. Istodobno su ublažena i neka druga ograničenja deviznog poslovanja.

Danas takva odluka teško da bi privukla veću pozornost. No 1993. bila je dovoljno važna da završi na naslovnicama novina. Hrvatska je tada još živjela u sjeni rata, hiperinflacije i nepovjerenja prema domaćoj valuti. U svakodnevnom životu marka je često vrijedila više od službenog novca.

Devize nisu samo izlazile nego i ulazile

Priča o ograničenjima obično se promatra iz perspektive građana koji su putovali u inozemstvo. Međutim, jednako važna bila je druga strana granice.

Početkom devedesetih Hrvatska je živjela od priljeva deviza. Stizale su doznake iseljenika, štednja gastarbajtera, pomoć rodbine iz inozemstva i kapital prvih poduzetnika. Mnogi poslovni pothvati financirani su novcem koji je doslovno prevožen preko granice u gotovini.

Dok danas poduzetnici kapital pribavljaju preko banaka, fondova i tržišta kapitala, početkom devedesetih nerijetko je bilo dovoljno da se iz Austrije ili Njemačke vrati član obitelji s ušteđevinom zarađenom na baušteli.

Današnjim poduzetnicima teško je zamisliti da se ozbiljni poslovi pokreću novcem donesenim u putnoj torbi iz Austrije ili Njemačke. No upravo je tako nastajao dio privatnog sektora tijekom prvih godina hrvatske neovisnosti i tranzicije.

Torbarski kapitalizam

Bilo je to vrijeme kada domaće tržište kapitala gotovo nije postojalo, a bankarski sustav tek se oporavljao od raspada Jugoslavije.

Prvi privatnici uglavnom nisu imali pristup fondovima, institucionalnim investitorima ili razvijenom kreditnom tržištu. Imali su vlastitu štednju, pomoć obitelji iz inozemstva ili novac zarađen u emigraciji.

Dio tog kapitala završio je u novim tvrtkama, trgovinama i proizvodnim pogonima. Dio je završio i u pretvorbi i privatizaciji, procesu koji se ni danas ne promatra bez kontroverzi. No bez obzira na ocjene, činjenica je da je velik dio početnog kapitala hrvatske tranzicije prelazio granicu u gotovini.

Kako su se promijenila pravila

U devedesetima je državu prvenstveno zanimalo koliko deviza ulazi i izlazi iz zemlje. Devize su bile dragocjen resurs koji je trebalo čuvati radi stabilnosti monetarnog sustava.

Tri desetljeća kasnije logika je gotovo obrnuta. Većina ograničenja na prijenos novca odavno je nestala, a Hrvatska je dio jedinstvenog europskog tržišta kapitala, a većina transakcija obavlja se elektronički.

Danas treba tek pri prelasku državne granice treba prijaviti iznose veće od 10.000 eura, a ovaj prekršaj kažnjava se novčano – od 660 do 13.260 eura. Državu danas mnogo manje zanima nosi li netko nekoliko tisuća eura preko granice. Mnogo je važnije može li objasniti podrijetlo velikih iznosa gotovine te postoji li sumnja na pranje novca, utaju poreza ili druge nezakonite aktivnosti.

Od Bregane do Kazahstana

Zato vijesti više ne nastaju zbog odluke o povećanju limita s 500 na 1000 maraka. Pozornost privlače tek slučajevi u kojima carinici ili istražitelji otkrivaju desetke ili stotine tisuća eura čije je podrijetlo nejasno. Upravo je otkriće 120.000 neprijavljenih eura kod glasnogovornika Hrvatskog skijaškog saveza Nenada Erora na Bregani preraslo iz naizgled običnog carinskog prekršaja u USKOK-ovu istragu o pranju gotovo 30 milijuna eura iz Saveza i zahtjev za izručenje glavnog tajnika Vedrana Pavleka, koji je pobjegao u Kazahstan.  

To možda najbolje pokazuje koliko se Hrvatska promijenila od 1993. godine. Tada je najveća briga države bila kako spriječiti odljev njemačkih maraka. Trideset tri godine poslije novac prelazi granice gotovo bez prepreka. Promijenilo se samo pitanje koje postavljaju vlasti: nekad 'koliko nosite?', danas 'odakle vam?'