Neto plaće od 2019. porasle 77 posto, ali dio novca odlazi van

Stariji građani, koji se još sjećaju hiperinflacije i inflacijske spirale iz vremena bivše države, s razlogom su strahovali da bi se i aktualni val rasta plaća i cijena mogao pretvoriti u sličan začarani krug. Neko je vrijeme izgledalo da bi se upravo to moglo dogoditi. Plaće su, osobito nakon izrazito inflacijskih 2022. i 2023. godine, uglavnom uspijevale nadoknaditi rast cijena, a potom su ga i znatno nadmašile.

 

I rast plaća i snažna osobna potrošnja bez sumnje su bili važni za gospodarsku aktivnost u postpandemijskim godinama. No koliko je rast plaća doista pridonio rastu BDP-a, a koliko je sam bio posljedica povoljnih gospodarskih kretanja? U Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) objašnjavaju da je tu uzročno-posljedičnu vezu mnogo teže precizno utvrditi nego što se na prvi pogled čini.

 

Štoviše, dio dodatnog novca koji građani zarađuju ne završava u domaćem gospodarstvu. Kućanstva sve više štede, a raste i njihova potrošnja na turistička putovanja u inozemstvo. Prije nego što objasnimo zašto je to važno, cijelu priču valja staviti u kontekst kretanja plaća i cijena posljednjih godina.

Prema podacima HNB-a, Hrvatska je od 2009. do 2020. bilježila relativno nisku inflaciju. U prosjeku je iznosila 1,1 posto prema nacionalnom indeksu potrošačkih cijena (IPC), odnosno 1,2 posto prema harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena (HIPC).

 

Od 2021. rast cijena počeo je znatno ubrzavati. Tome su najprije pridonijeli oporavak globalne potražnje nakon pandemije, promjene u strukturi potrošnje i poremećaji u globalnim opskrbnim lancima. Dodatni udar stigao je s rastom cijena energenata i prehrambenih sirovina nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.

 

– Kao posljedica takvih kretanja inflacija je 2022. dosegnula vrhunac od 10,8 posto prema IPC-u, odnosno 10,7 posto prema HIPC-u. Kako je utjecaj glavnih uzročnika inflacije postupno slabio, tako se i inflacija u Hrvatskoj smanjivala, na što je utjecalo i pooštravanje monetarne politike Europske središnje banke – objašnjavaju u HNB-u.

 

Nakon što se 2024. spustila na prosječnih tri posto prema nacionalnom indeksu, odnosno četiri posto prema harmoniziranom indeksu, inflacija je 2025. ponovno ubrzala. Rast cijena hrane i administrativno reguliranih cijena energenata podignuo ju je na prosječnih 3,7 posto prema IPC-u, odnosno 4,4 posto prema HIPC-u.

 

Istodobno je rast cijena ostalih dobara i usluga nastavio usporavati, ali je ostao povišen, osobito u uslužnom sektoru. To je, prema HNB-u, upućivalo na sve važniju ulogu domaćih čimbenika, među kojima su snažna domaća potražnja, rast plaća, visoka zaposlenost i povećanje pojedinih administrativno reguliranih cijena.

 

Inflacija je i tijekom 2026. ostala razmjerno visoka, među ostalim zbog novih pritisaka na cijene energenata povezanih s ratom na Bliskom istoku i poteškoćama u rafinerijskoj proizvodnji.

 

U rujnu je dosegnula 4,7 posto prema nacionalnom indeksu potrošačkih cijena, odnosno 4,3 posto prema harmoniziranom indeksu. Prema Eurostatovim podacima, inflacija u europodručju istodobno je iznosila 3,8 posto.

 

Hrvatska je, dakle, i dalje imala višu inflaciju od prosjeka europodručja, ali se razlika smanjila na 0,5 postotnih bodova. Tijekom prethodne tri godine ta je razlika u prosjeku iznosila oko dva postotna boda, pa njezino smanjivanje ipak predstavlja povoljniji trend.

Istodobno je rast nominalnih plaća u postpandemijskom razdoblju bio iznimno snažan. Štoviše, na dulji rok znatno je nadmašio rast potrošačkih cijena.

 

Prema izračunima HNB-a, u odnosu na 2019. godinu nominalne neto plaće u gospodarstvu početkom druge polovine 2026. bile su gotovo 77 posto više, dok su bruto plaće porasle za 81,5 posto.

 

Kada se nominalni rast prilagodi povećanju cijena, kumulativni rast realnih neto plaća iznosio je gotovo 30 posto. Drugim riječima, unatoč snažnoj inflaciji proteklih godina, kupovna moć prosječne neto plaće znatno je veća nego prije pandemije.

 

– Najsnažniji realni rast neto plaća ostvaren je 2024. godine, kada je iznosio 11,4 posto – preciziraju u HNB-u.

 

Međutim, dinamika rasta plaća znatno se razlikovala između javnog i privatnog sektora. Od 2019. do kolovoza 2026. nominalne neto plaće u javnom sektoru kumulativno su porasle 86,5 posto, a bruto plaće 92,8 posto. U privatnom sektoru rast je bio nešto sporiji: neto plaće povećane su 73,3 posto, a bruto 77,4 posto.

 

To znači da je kumulativni nominalni rast neto plaća u javnom sektoru bio za 13,2 postotna boda veći nego u privatnom. No razlike nisu bile jednako izražene svake godine.

 

U 2020. i 2021. nominalne bruto plaće brže su rasle u javnom sektoru, dok je 2022. prednjačio privatni sektor, s rastom od 9,2 posto u odnosu na 5,3 posto u javnom sektoru. U 2023. rast je bio gotovo izjednačen, na približno 14,5 posto.

 

Pravi zaokret dogodio se 2024., kada su plaće u javnom sektoru porasle čak 23,7 posto, a u privatnom 11,5 posto.

 

Godinu poslije ponovno je brže rastao privatni sektor, s povećanjem od 11,5 posto prema 9,8 posto u javnom sektoru. Ta se razlika nastavila i tijekom prvih osam mjeseci 2026., kada je rast u privatnom sektoru iznosio 8,9 posto, a u javnom 4,5 posto.

Iako je javni sektor u promatranom razdoblju ostvario osjetno veći kumulativni rast plaća, posljednje dvije godine pokazuju drukčiji odnos. Privatne plaće ponovno rastu brže, što se može povezati s potrebom poslodavaca da zadrže radnike na tržištu rada obilježenom njihovim nedostatkom.

 

Međutim, prostor za nastavak dosadašnjega snažnog rasta sve je važnije pitanje i za poslodavce i za državu.

 

Sindikati javnih službi od 1. siječnja 2027. traže povećanje osnovice za devet posto, no Vlada je taj zahtjev ocijenila financijski neizvedivim. Pregovori se nastavljaju, a njihov će ishod ovisiti i o mogućnostima državnog proračuna.

 

Pritom valja imati na umu da je rast plaća u javnom sektoru jedan od čimbenika koji utječu i na očekivanja zaposlenih u privatnom sektoru. Poslodavci već neko vrijeme upozoravaju na povećane troškove rada i ograničenja koja rast plaća postavlja pred konkurentnost gospodarstva.

 

Ipak, bilo bi pretjerano zaključiti da su plaće već prestale pratiti inflaciju. Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna neto plaća u kolovozu 2026. iznosila je 1543 eura. U odnosu na isti mjesec prošle godine nominalno je porasla 6,7 posto, a realno 2,4 posto.

 

Dakle, plaće i dalje rastu brže od cijena, ali je realni rast znatno skromniji nego 2024. godine. To znači da se razdoblje iznimno snažnog povećavanja kupovne moći postupno smiruje, premda još nema govora o njezinu općem padu.

 

U takvim okolnostima ponovno se otvara pitanje može li rast plaća ostati važan oslonac hrvatskoga gospodarstva i koliko povećanje primanja doista potiče domaću proizvodnju i potrošnju.

U HNB-u objašnjavaju da se doprinos rasta plaća gospodarskom rastu ne može jednostavno izračunati zbog snažne međusobne povezanosti plaća i gospodarske aktivnosti.

 

– Precizno utvrđivanje doprinosa rasta plaća ukupnom gospodarskom rastu nije jednostavno zbog međusobne povezanosti plaća i gospodarske aktivnosti, promjena u sklonosti potrošnji kućanstava, kao i uvozne ovisnosti dodatne potrošnje.

 

S jedne strane, rast plaća povećava kupovnu moć kućanstava, potiče osobnu potrošnju i time pridonosi gospodarskom rastu. S druge strane, rast plaća može biti i posljedica povoljnih makroekonomskih kretanja koja sama po sebi potiču gospodarsku aktivnost – objašnjavaju u središnjoj banci.

 

Primjerice, snažnija inozemna potražnja može povećati proizvodnju i zaposlenost te potaknuti dodatnu potražnju za radnicima. Poslodavci tada povećavaju plaće, što dodatno jača osobnu potrošnju.

 

U tom slučaju isti čimbenik pridonosi gospodarskom rastu na dva načina: izravno, povećanjem proizvodnje i izvoza, te neizravno, rastom plaća i potrošnje kućanstava. Stoga nije moguće jednostavno pripisati određeni postotak rasta BDP-a samo povećanju plaća.

 

Osim toga, gospodarski učinak povećanja plaća ovisi i o tome kako građani troše dodatni raspoloživi dohodak. Ako novac usmjeravaju na domaće proizvode i usluge, veći dio povećane potrošnje pridonosi domaćoj gospodarskoj aktivnosti. Ako ga, međutim, troše na uvezenu robu ili usluge u inozemstvu, dio gospodarskog učinka prelijeva se izvan Hrvatske.

 

– Ako kućanstva dodatni raspoloživi dohodak u većoj mjeri usmjeravaju na uvozne proizvode i usluge, pozitivan je učinak na domaću gospodarsku aktivnost manji nego kada se potrošnja kućanstava u većoj mjeri usmjerava na domaće proizvode i usluge – ističu u HNB-u.

 

Jednako je važna i odluka građana hoće li dodatni prihod potrošiti ili uštedjeti. Ako kućanstva veći dio povećanoga dohotka odluče štedjeti, učinak rasta plaća na tekuću osobnu potrošnju i BDP bit će slabiji. Ako se pak odluče za veću potrošnju, kratkoročni poticaj gospodarskoj aktivnosti može biti snažniji.

Građani više štede, ali i više troše u inozemstvu

Upravo se u tim kretanjima može pronaći jedan od odgovora na pitanje zašto snažan rast plaća ne donosi nužno jednako snažno povećanje domaće gospodarske aktivnosti.

Naime, HNB primjećuje da se posljednjih godina postupno povećava stopa štednje hrvatskih kućanstava. Tijekom 2026. ona se nalazila osjetno iznad pretpandemijskih razina, što pokazuje da građani dio povećanoga raspoloživog dohotka odlučuju sačuvati umjesto odmah potrošiti.

 

Istodobno je primjetno i jačanje potrošnje hrvatskih kućanstava na turistička putovanja u inozemstvo.

 

– Vezano uz strukturu i sklonost potrošnji, posljednjih godina možemo primijetiti postupni rast stope štednje kućanstava, pa se ona u 2026. nalazila vidno iznad pretpandemijskih razina, a istodobno vidimo i jačanje potrošnje kućanstava na turistička putovanja u inozemstvu, što se ogledalo u snažnom rastu uvoza usluga – zaključuju u HNB-u.

 

To ne znači da je povećana štednja sama po sebi nepovoljna. Naprotiv, ona može ojačati financijsku sigurnost kućanstava i dugoročno osigurati više kapitala za ulaganja. No u kratkom roku novac koji nije potrošen ne pridonosi osobnoj potrošnji na isti način kao neposredna kupnja proizvoda ili usluga.

 

Slično vrijedi i za potrošnju u inozemstvu. Ona pokazuje veću kupovnu moć građana, ali dio dodatnog dohotka pretvara se u potražnju za proizvodima i uslugama izvan hrvatskoga gospodarstva.

 

Zato podatak o gotovo 30-postotnom kumulativnom realnom rastu neto plaća od 2019. godine ne govori sam za sebe koliko je taj rast pridonio domaćem BDP-u.

Hrvatska je posljednjih godina imala razdoblje u kojem su plaće uspijevale ne samo pratiti nego i nadmašiti inflaciju. Pritom je rast osobne potrošnje bio važan oslonac gospodarske aktivnosti.

 

Međutim, posljednji podaci pokazuju da se tempo realnog povećavanja plaća smanjuje. Istodobno pritisci na cijene nisu nestali, a državni proračun i privatni poslodavci suočavaju se s ograničenjima u financiranju novih velikih povećanja.

 

To ne znači da je Hrvatska na pragu nove inflacijske spirale niti da je daljnji realni rast plaća nemoguć. No prostor za povećanja koja znatno nadmašuju rast produktivnosti i gospodarske aktivnosti sve je teže održavati bez dodatnih pritisaka na troškove.

 

Upravo će zato iduće razdoblje biti važno za odnos plaća, inflacije i produktivnosti. Rast primanja i dalje može poticati potrošnju i gospodarsku aktivnost, ali dugoročno održiv rast životnog standarda sve će više ovisiti o tome koliko gospodarstvo može proizvesti dodatne vrijednosti.

 

A HNB-ova analiza upozorava i na još nešto: nije presudno samo koliko novca građani dodatno zarade, nego i koliko se toga novca kroz potrošnju i ulaganja vraća u domaće gospodarstvo.