Mirovinski sustavi pred kolapsom: Hoćemo li doista raditi do 74. godine života

U europskoj politici postoji nekoliko tema koje su istodobno toliko osobne i toliko makroekonomske kao mirovine. Svaki pokušaj reforme udara u živac jer govori o tome hoće li desetljeća rada završiti sigurnošću ili strepnjom. A kako sada stvari stoje, završiti će sa strepnjom. Iako bi starosna mirovina trebala biti vrijeme zasluženog odmora, ipak je izglednije da će mnogi radnici starost pa i kraj života dočekati u siromaštvu.

Matematika je neumoljiva, a politika i političari uglavnom samo kupuju vrijeme.

U siječnju 2026. YouGov-ovo istraživanje za Euronews pokazalo je da je pesimizam postao mainstream. U velikim zemljama poput Francuske, Njemačke i Španjolske oko dvije trećine ispitanih smatra da će do trenutka kad odu u mirovinu sustav postati 'nepriuštiv'. U Italiji i Poljskoj više od 70 posto anketiranih kaže da nisu sigurni da će im državna mirovina uopće biti dovoljna za pristojan život.  

Ključna promjena tona

Mirovina se desetljećima prodavala kao automatizam, radiš, uplaćuješ a država jamči. Danas je sve više doživljavaju kao politički uvjetovan proizvod s promjenjivim pravilima. Razlog nije ideološki, nego statistički. Pay-as-you-go sustavi (međugeneracijska solidarnost) ovise o omjeru radnika i umirovljenika, a taj omjer pada gotovo svugdje.

OECD je u 'Pensions at a Glance 2025' sažeo problem prilično jasno. Do 2050. na razini OECD-a bit će 52 osobe starije od 65 godina na svakih 100 ljudi u dobi 20–64, u odnosu na 33 u 2025.. Drugim riječima,  baza koja puni sustav sporije raste ili se smanjuje, a broj korisnika i trajanje korištenja rastu. I to se već pretvara u fiskalni pritisak pa Eurostat bilježi da je EU u 2022. na mirovine potrošio 1.9 bilijuna eura, odnosno 12,2 posto BDP-a EU-a.

Raditi do 74 godine

Političari često govore o 'nužnim reformama', ali OECD već govori o zakonodavno uklesanom trendu koji kaže da prosječna dob za punu mirovinu u OECD-u raste, a u nizu država ulazi u zonu 70 plus. Recimo, Danska je već odlučila podići dobnu granicu na 70 godina do 2040., a prema projekcijama OECD-a normalna dob za mirovinu može doći do 74 do 2060.  Slične projekcije (oko 70 ili više) pojavljuju se i za Estoniju, Italiju, Nizozemsku i Švedsku. No ono što ekonomski logično, politički je sklisko jer se svaka izjava političara da 'morate raditi duže'  doživljava kao udar na prava radnika, pogotovo 'fizičkim' zanimanjima.

Nitko ne želi platiti račun

Euronewsovo istraživanje pokazuje zanimljiv ali i razumljiv paradoks jer ispitanici istodobno smatraju da su državne mirovine preniske, ali ne mogu se usuglasiti oko rješenja. Povećanje doprinosa i poreza ne prolazi, rezanje mirovina je političko samoubojstvo a dizanje dobi za umirovljenje diže prosvjede.  Zato se reforme često svode na 'mikro-pomake',  indeksacije, kozmetičke korekcije bodova i penalizacija, posebne kategorije, prijelazna razdoblja. Time se kupuje socijalni mir ali se temeljni trend ne mijenja.

Vrijednost mirovine

Kad se odmaknemo od emocija, postaje važna 'stopa zamjene', odnosno koliki dio plaće mirovina realno zamjenjuje. OECD navodi da će prosječni radnik s punim stažem i prosječnom plaćom, koji danas ulazi na tržište rada, u prosjeku dobivati neto mirovinu oko 63 posto neto plaće. No u Estoniji i Irskoj (kao i u Koreji i Litvi) taj omjer pada ispod 40 posto.  A to postaje veliki problem  jer ako omjer padne ispod 40 posto, priča o 'dostojanstvenoj starosti' pada u vodu, kako i životni standard tih građana.

Kako se država povlači iz uloge jedinog jamca, raste pritisak na razvoj dodatne štednje. Europska komisija otvoreno gura strategiju 'Savings and Investments Union' i pritom barata golemom brojkom, oko 70 posto štednje kućanstava u EU (oko 10 bilijuna eura) stoji u bankovnim depozitima. Cilj je dio tog novca preusmjeriti u kapitalna tržišta uz argument da će građani dugoročno imati bolje prinose, a Europa više investicijskog goriva.

No građani u ovu priču ulaze oprezno i to je racionalno. Reklo bi se da ju ne 'puše'.  Insurance Europe navodi da 81 posto štediša preferira mirovinske proizvode koji jamče barem povrat glavnice, dok je samo 19 posto spremno na veći rizik radi većeg prinosa.  Drugim riječima ljudi ne traže 'financijsku inovaciju', nego sigurnost.

Od luksuza do preživljavanja

Kada govorimo o 'europskom standardu' u starosti, brojke otkrivaju duboke podjele unutar kontinenta. Prema procjenama  za 2025. godinu, prosječna mjesečna starosna mirovina u Europskoj uniji iznosi približno 1.440 eura bruto. I dok se 'velika četvorka', Njemačka, Francuska, Italija i Španjolska drži tog prosjeka ili ga blago premašuje (s Italijom na čelu od oko 1.550 eura), bogati sjever Europe igra u sasvim drugoj ligi. Zemlje poput Islanda, Luksemburga, Norveške i Švicarske bilježe prosječne iznose iznad 2.500 eura mjesečno, osiguravajući svojim građanima starost bez financijskih potresa.

Nažalost, Hrvatska se u toj statistici nalazi na suprotnom polu, pri samom dnu EU ljestvice. HZMO je za studeni 2025. (isplata u prosincu) objavio 1.741.486 osiguranika i 1.229.281 korisnika mirovina, uz omjer 1: 1,42.  To je omjer koji sustav čini trajno ovisnim o proračunu i političkim odlukama, a manje o 'čistoj' logici doprinosa. Isti izvor pokazuje i realnost iznosa, prosječna ukupna starosna mirovina (ZOMO, bez međunarodnih ugovora) iznosila je 696,21 euro, dok je prosječna neto mirovina sveukupnog broja korisnika bila 689,66 eura.  

Čak i oni s punim radnim stažom od preko 40 godina, čiji prosjek doseže oko 800 eura, (starosna za 40+ godina staža (ZOMO): 856,62 €, a starosna neto za 40+ je 1.005,22 €.) ostaju svjetlosnim godinama daleko od standarda koji uživaju njihovi vršnjaci u zapadnim članicama. Taj jaz nije samo statistički, on je izravan pokazatelj zašto je povjerenje u sustav u Hrvatskoj znatno krhkije nego u ostatku Europe, jer mirovina ovdje više nije nagrada za minuli rad, već svakodnevna borba s troškovima života.