GHG Protokol: Što hrvatske kompanije moraju razumjeti sada

Piše: Damjan Spoja, ATD Solucije (Sustainable Business Department Manager)

U europskom regulatornom okviru emisije stakleničkih plinova postupno prelaze iz domene reputacije i komunikacije u domenu korporativnog upravljanja. To znači da inventar emisija više nije samo skup tablica za godišnji izvještaj, nego infrastruktura podataka na kojoj se grade klimatski ciljevi, tranzicijski planovi, investicijske odluke i procjene klimatskih rizika.

Za hrvatske kompanije to je posebno važno jer su tržišni zahtjevi već odmaknuli ispred formalnog minimuma. Čak i kada pojedino društvo nije izravno u najstrožem obuhvatu izvještavanja, kupci, banke, investitori i međunarodni partneri i dalje očekuju usporedive i provjerljive podatke o emisijama. Drugim riječima, pitanje više nije treba li se baviti emisijama, nego koliko je sustav prikupljanja i upravljanja podacima dovoljno kvalitetan da izdrži poslovnu, revizorsku i tržišnu provjeru.

Upravo zato GHG Protokol danas treba promatrati kao operativni sustav za emisije. On daje logiku granica, kategorija, metodologija i odgovornosti. Kada se na to nadovežu ESRS E1, CSRD, EU ETS i CBAM, postaje jasno da govorimo o istoj stvari iz različitih kutova: o potrebi da kompanija raspolaže pouzdanim, dosljednim i upotrebljivim podacima o emisijama.

Energija više nije samo trošak, nego i dokaz

Kod mnogih kompanija prvi ozbiljniji iskorak u dekarbonizaciji započeo je električnom energijom. Opseg 2 je godinama izgledao kao područje u kojem se relativno brzo može pokazati napredak, osobito kroz zelenu električnu energiju, jamstva podrijetla i različite ugovorne modele nabave. No upravo tu se danas najbrže zaoštrava pitanje vjerodostojnosti tvrdnji.

Europski standardi već traže da se emisije iz opsega 2 promatraju kroz lokacijski (location-based) i tržišni (market-based) pristup. To znači da kompanija više ne može ostati na jednoj brojci i jednoj poruci. Treba razumjeti razliku između fizičke stvarnosti mreže i ugovornih instrumenata kojima podupire svoje tvrdnje o obnovljivoj energiji. To je prvi korak prema zrelijem upravljanju podacima.

Drugi korak dolazi kroz najavljene izmjene GHG Protokola za opseg 2. U raspravi su koncepti kao što su satno usklađivanje potrošnje i proizvodnje te dokazivost da je energija ili njen atribut realno povezan s potrošnjom u odgovarajućem vremenskom i geografskom okviru. Ako se taj smjer potvrdi u konačnim izmjenama, mnoge današnje tvrdnje o zelenoj energiji postat će metodološki zahtjevnije.

Za kompanije u Hrvatskoj to znači da će strategija nabave električne energije morati postati preciznija. Nije dovoljno reći da je električna energija 'zelena'. Trebat će moći pokazati kako je tvrdnja potkrijepljena podacima, ugovorima, profilima potrošnje i internim kontrolama. Opseg 2 zato više nije tema samo energetskog menadžera, nego i financija, nabave, pravne funkcije i IT-a.

Opseg 3 kao strateško usko grlo

Ako je opseg 2 područje na kojem se vode rasprave o kvaliteti tvrdnji, opseg 3 je područje na kojem se odlučuje koliko je klimatska strategija uopće vjerodostojna. Kod brojnih industrija najveći udio emisija nastaje izvan neposrednih operacija društva: u nabavi sirovina i komponenti, logistici, poslovnim putovanjima, uporabi prodanih proizvoda ili njihovom kraju životnog vijeka.

Zato opseg 3 više nije samo dodatak izvještavanju, nego poslovna karta ovisnosti kompanije o vlastitom lancu vrijednosti. Tko ne razumije opseg 3, teško može ozbiljno postaviti klimatske ciljeve, tranzicijski plan ili procjenu klimatskih rizika.

Dobra vijest je da europski okvir priznaje stvarna ograničenja. U prvim godinama dopuštene su procjene, sektorski prosjeci i proxy pristupi kada primarni podaci nisu dostupni unatoč razumnim naporima. Loša vijest je da to nije trajno utočište. Smjer je jasan: kvaliteta podataka mora se s vremenom dizati, a dobavljački lanci moraju postati transparentniji.

Za hrvatske kompanije najrazumniji pristup nije pokušati odmah savršeno izmjeriti sve. Puno je bolje identificirati nekoliko kategorija koje nose najveći udio emisija ili najveći poslovni rizik i ondje graditi kvalitetu. To obično znači fokus na ključne sirovine, energetski intenzivne komponente, prijevoz, ambalažu i glavne dobavljače. Uspješna strategija opsega 3 ne počinje s beskonačnim upitnikom, nego s jasnom poslovnom prioretizacijom.

To je posebno važno i zbog CBAM-a. Iako se taj mehanizam često promatra kao carinsko ili regulatorno pitanje, u praksi on djeluje kao snažan poticaj standardizaciji podataka o ugrađenim emisijama. Tko opskrbljuje ili kupuje proizvode u CBAM-lancima sve će češće morati dokazivati emisijsku kvalitetu robe i metodologiju kojom je izračun izrađen. Opseg 3 time prelazi iz ESG jezika u jezik nabave, cijene i konkurentnosti.

Smanjenje emisija nije isto što i financiranje smanjenja drugdje

Jedna od najvažnijih poruka aktualnog europskog pristupa jest razdvajanje stvarnog smanjenja emisija od različitih tržišnih instrumenata i klimatskih tvrdnji. To je područje na kojem mnoge kompanije još uvijek rade konceptualnu pogrešku: miješaju vlastiti inventar emisija, zelenu nabavu, ugljične kredite, projekte uklanjanja i marketinške poruke o neutralnosti.

ESRS E1 ide u smjeru vrlo jasne discipline bruto inventara. To znači da se ciljevi smanjenja emisija moraju promatrati kroz bruto emisije opsega 1, 2 i 3, bez prebijanja s kreditima, uklanjanjima ili izbjegnutim emisijama. Takav pristup zapravo čisti prostor za pošteniju komunikaciju: jedno je koliko ste stvarno smanjili emisije u vlastitim operacijama i lancu vrijednosti, a drugo je koje ste dodatne klimatske instrumente koristili.

Upravo zato je aktualna rasprava unutar GHG Protokola o AMI pristupu važna. AMI (Actions and Market Instruments) novi je okvir u razvoju koji bi trebao omogućiti da se učinci tržišnih instrumenata i dekarbonizacijskih aktivnosti prikazuju transparentno i odvojeno od samog fizičkog inventara emisija.. Ideja je da se fizički inventar zadrži kao temelj, a da se utjecaj pojedinih intervencija i tržišnih instrumenata prikazuje odvojeno i transparentno. To je dobar smjer i za kompanije, jer smanjuje rizik pretjeranih ili nepreciznih klimatskih tvrdnji.

U praksi to znači da bi svaka ozbiljna kompanija trebala voditi barem dvije odvojene logike. Prva je inventar emisija po opsegu 1, 2 i 3. Druga je evidencija intervencija i instrumenata: PPA ugovori, jamstva podrijetla, biogoriva, krediti, projekti uklanjanja i slični mehanizmi. Kada se te dvije razine pomiješaju, nastaje reputacijski i revizijski rizik. Kada su odvojene, klima strategija postaje i uvjerljivija i upravljivija.

Spremnost za provjeru kao test kvalitete upravljanja

Velik broj kompanija još uvijek tretira emisije kao podatak koji “prikupi održivost”, a zatim “negdje objavi”. Taj model više nije održiv. U europskom okviru održivost ulazi u režim provjerljivosti, a to znači da se kvaliteta podataka promatra slično kao kvaliteta financijskih informacija.

To ima nekoliko vrlo konkretnih posljedica. Potrebno je jasno definirati organizacijske granice i konsolidaciju. Potrebno je znati tko je vlasnik metodologije, tko vlasnik podataka, tko kontrolira pretpostavke i kako se dokumentiraju promjene emisijskih faktora, granica obuhvata ili internih pravila. Potrebno je imati trag izvora podataka i logiku izračuna koja se može ponoviti i objasniti.

Za uprave je to dobra vijest, jer spremnost za provjeru inventara GHG emisija zapravo nije birokratski dodatak, nego pokazatelj zrelosti sustava upravljanja. Kompanija koja može objasniti kako su nastale njezine brojke, koje su procjene korištene, gdje su ograničenja i kako će poboljšavati kvalitetu podataka, puno je spremnija za investitore, financijere i nadzor nego ona koja ima samo lijepo dizajniran ESG izvještaj.

Dodatni smjer razvoja ide i prema digitalnom označavanju i strojno čitljivim objavama. To znači da će se tražiti sve više strukturiranih, dosljedno označenih podataka, a sve manje opisnih i improviziranih pristupa. Tko sada postavi kvalitetnu internu arhitekturu podataka, kasnije će puno lakše zadovoljiti i izvještajne i poslovne potrebe.

Kada emisije izravno ulaze u rokove, trošak i tržišnu poziciju

Peti kut najjasnije pokazuje zašto emisije danas pripadaju upravljačkom vrhu kompanije. EU ETS i CBAM više nisu apstraktni regulatorni pojmovi, nego mehanizmi s vrlo konkretnim rokovima, novčanim učincima i operativnim obvezama.

Kod EU ETS-a kompanije već dugo znaju da je kvaliteta podataka ključna zbog monitoringa, izvještavanja, verifikacije i predaje emisijskih jedinica. No sada se otvara novo pitanje: kako te regulatorno usklađene podatke uskladiti sa širim GHG inventarom i klimatskom strategijom grupe. Drugim riječima, kako osigurati da jedna ista organizacija ne vodi nekoliko nepovezanih “istina” o emisijama.

CBAM s druge strane ubrzava istu logiku u trgovačkom i dobavljačkom lancu. Ugrađene emisije robe postaju relevantne za trošak, ugovaranje i konkurentnost. To je važna promjena i za hrvatske izvoznike i za hrvatske uvoznike, ali i za njihove dobavljače. Podaci o emisijama više nisu interni ESG podatak, nego dio tržišne infrastrukture.

U tom smislu ugljična tržišta i povezani mehanizmi djeluju kao katalizator profesionalizacije. Tjeraju kompanije da poboljšaju metodologiju, internu koordinaciju i kvalitetu dokumentacije. A to je ujedno i razlog zašto će kvalitetan GHG sustav u sljedećim godinama biti konkurentska prednost, a ne samo regulatorna obveza.

Što napraviti već danas

Prvi korak je prestati gledati GHG inventar kao jednokratni projekt. On mora postati kontinuirani upravljački proces koji povezuje podatke o emisijama s energetikom, nabavom, financijama, investicijama i upravljanjem rizicima. Drugi korak je jasno definirati granice obuhvata, metode izračuna i odgovornosti unutar organizacije. Treći je uspostaviti prioritetni plan poboljšanja podataka, osobito za opseg 2 i najveće kategorije opsega 3, jer upravo ta područja sve više određuju vjerodostojnost klimatskih ciljeva, tranzicijskih planova i regulatorne spremnosti. Četvrti je odvojiti fizički inventar emisija od tržišnih tvrdnji, certifikata i drugih instrumenata. Peti je osigurati da cijeli sustav može izdržati internu i eksternu provjeru.

Kompanije koje to učine na vrijeme neće samo lakše zadovoljiti europske zahtjeve. Imat će i bolju osnovu za energetske odluke, nabavu, razgovor s financijerima, planiranje investicija i upravljanje klimatskim rizicima. Uz to, bit će spremnije na tranzicijske rizike koji proizlaze iz sve strože regulative vezane uz emisije stakleničkih plinova, uključujući rast troškova usklađivanja, veći pritisak kupaca i financijera, promjene u dobavnim lancima i potrebu za ubrzanom tehnološkom prilagodbom. Posebno je važno da na vrijeme prepoznaju i učinke CBAM-a, jer kvaliteta podataka o ugrađenim emisijama sve više postaje pitanje konkurentnosti, troška i pristupa europskom tržištu.

Zato je danas najtočnije reći sljedeće: GHG Protokol više nije samo metodologija za računanje emisija. Za kompanije koje žele ozbiljno upravljati klimatskom tranzicijom i ostati konkurentne u novom regulatornom i tržišnom okruženju, on postaje operativni sustav odlučivanja.

Više o ovim temama doznajte na Liderovoj konferenciji ESG – ODRŽIVA BUDUĆNOST koja će se održati 12. svibnja u Zagrebačkom Sheratonu. Osigurajte svoje mjesto na https://lider.events/esg/