Naišao sam na zanimljivu raspravu čitajući Uredbu o postupku, kriterijima i načinu ocjenjivanja učinkovitosti rada zaposlenih u javnim službama. Taj dokument, koji je sada u javnoj raspravi, predviđa da šefovi odjela ocjenjuju rad podređenih, ali ima mišljenja da bi i podređeni trebali ocjenjivati šefove, što nije loša ideja.
Doduše, to ocjenjivanje zaposlenih u javnim službama bilo je i do sada prisutno, ali, čini mi, se bez većeg efekta za produktivnost tijela vlasti. Vjerujem da, kao i u svakoj organizaciji, ima šefova odjela koji su zahtjevni, kao i onih koji to nisu, a kakvi će biti ponajviše ovisi o tome kakav je vrhovni zapovjednik. Jer ako je on zahtjevan i traži rezultate, i šefovi odjela ispod njega morat će biti takvi.
Zdrav razum govori nam da bi šefovi trebali imati autoritet i osjećaj pravednosti prema podređenima. No što ako nisu takvi? Je li onda problem neučinkovitosti državne ili lokalne uprave u zaposlenicima ili u šefu odjela? Pitanje je sasvim legitimno i, da, treba razmotriti primjedbe koje su neki uputili na prijedlog spomenute Uredbe. Tako jedan ‘kritičar‘ pita tko će pratiti učinkovitost rada neposredno nadređenih zaposlenika i njihov odnos prema poslu, jer i oni obavljaju poslove za koje su odgovorni poslodavcu. Drugi pak kaže da bi dvosmjerno ocjenjivanje bilo važno ‘radi pravedne distribucije moći i garancije objektivnosti rada‘ pa predlaže dopunu na način da neposredno podređeni zaposlenik anonimnom anketom ocjenjuje neposredno nadređenog zaposlenika. Treći ‘kritičar‘ smatra da je to dobro radi ravnoteže odnosa snaga unutar same organizacije jer, kako je naveo, predloženi sustav ocjenjivanja ‘radnike stavlja u potpuno podređen položaj‘.
Doživljaji okoline
Iz nekoliko razloga smatram da bi trebalo uvesti obostrano ocjenjivanje. Slažem se s argumentima onih koji se zalažu za takvo rješenje, jer bi takvo obostrano ocjenjivanje moglo dovesti šefa u poziciju da svoj posao radi kako treba, ako do sada to nije radio. Osim toga, nikomu nije svejedno kako ga okolina doživljava, i to ne samo kako ga doživljavaju njegovi podređeni nego i nadređeni kojima odgovara za svoj rad.
Naravno, sve ovisi i o tome kakav je tko čovjek. Primjerice, sjećam se da smo jedne godine na fakultetu ocjenjivali svoje profesore, jedan je dobio lošu ocjenu. Kad smo dolazili k njemu na ispit, prvo je pitanje bilo koja smo generacija studenata. Kada bi doznao da smo iz one koja ga je loše ocijenila, uslijedilo bi ribanje, nerijetko i rušenje na ispitu (profesor uvijek može naći pitanje na koje student neće znati odgovor). Tu se ocjenjivanje ‘nadređenoga‘, tj. profesora, pokazalo kao loše iskustvo za nas studente.
Tako jalni mogu biti i šefovi odjela u organizacijama, pa je upitno koliko bi tada imalo efekta obostrano ocjenjivanje, unatoč tomu što bi ga podređeni ocjenjivali anonimno. Zbog mira u kući i da ih se ne maltretira, podređeni radnici mogli bi se dogovoriti da svi zajedno dobro ocijene šefa, iako je ocjenjivanje anonimno. No neka barem jedan zaposlenik ocijeni šefa loše (naravno argumentirano), pa bi to mogao biti signal višem nadređenom da nešto nije uredu. S druge strane, ako je šef odjela normalan čovjek, svakako bi iz ocjena koje bi mu dali njegovi podređeni mogao izvući pouke i poboljšati svoje upravljanje.
Treba vidjeti što će biti
Zapravo je vrlo teško procijeniti kakav bi efekt izazvalo obostrano ocjenjivanje. To će ovisiti o načinu upravljanja glavnog šefa, ali i osobnosti nižih šefova. No siguran sam da su, kao što sam naveo, argumenti koje su ljudi naveli za takvo što dobri. Uostalom, možemo postaviti jednostavno pitanje: a zašto ne bi zaposleni ocjenjivali svog šefa? Dakle, Uredba bi trebala obvezati i ocjenjivanje nadređenih, ne samo podređenih, a kakav će efekt biti od svega vidjet ćemo nakon nekoliko godina.
POST SCRIPTUM
Svi mi katkad moramo podmetnuti leđa da bismo pridonijeli organizaciji i dobili dobru ocjenu kod šefa. Evo, na primjer, ja sam takav. Moja je obitelj prošloga vikenda išla u posjet kumi i kumu radi skupljanja oraha. Kum se popeo na drvo i stresao orahe, ali problem je nastao onoga trenutka kad je trebao sići. Nagnuo sam se naprijed, kum je s drveta polako prenosio svoju težinu na moja leđa čvrsto zakoračivši nogama na njih, držeći se rukama za granu. Izgledao je kao majmun, ja pak kao stepenica. Prenoseći težinu od sto kila iz ruku na grani na noge stacionirane na mojim leđima, u jednom trenutku izgubio sam ravnotežu, no kum se ipak spretno prizemljio. To ja zovem ‘podmetnuti leđa u korist društvene zajednice‘.