Kako se približavaju izbori, tako u medijima sve više ekonomista i poduzetnika nudi rješenja koja bi trebali provesti budući politički pobjednici. Tako je ekonomistica i donedavna saborska zastupnica HDZ-a Martina Dalić u subotnjem izdanju Jutarnjeg objavila autorski tekst što bi pobjednici trebali napraviti. Prvi ključni problem koji bi, prema njezinu mišljenju, trebalo rješavati jest smanjivanje javnog duga: ‘Jedino konkretno rješenje koje će Hrvatsku osloboditi prezaduženosti jest uravnoteženje proračuna‘.
Da je zaustavljanje rasta javne potrošnje i zaduživanja prioritet, slaže se i uspješni poduzetnik Branko Roglić. U razgovoru za Večernjak konstatira: ‘Vlast koja zaustavi zaduživanje izgubit će izbore. Nitko očito nema hrabrosti spasiti državu uz cijenu gubitka vlasti.‘ A ekonomistica Sandra Švaljek, nakon iskustva u aktivnoj politici, u današnjem broju Lideru konstatira da kod nas za preokret nedostaje jake političke volje, a da je ‘neuspjeh rezultat političkog odabira‘.
Ući u glavu političara E sad, ima li uopće smisla nuditi ekonomski logična rješenja kad je gotovo sigurno da ih političke garniture koje se bore za pobjedu na parlamentarnim izborima neće prihvatiti? S jedne strane, olakšaš si savjest. Ali praktične koristi od sad već klasičnih savjeta: smanjivanja zaduženja, povećanja konkurentnosti, promjene mentaliteta, stručnosti ispred političke podobnosti... nema. Jedno je rješenje tvrdoglavo ponavljati recepte i čekati da se, prije bankrota zemlje, napokon pojavi neki pravi politički lider. Za to su izgledi minimalni. Drugo je rješenje pokušati ući u glavu političara kakve imamo i vidjeti može li im se servirati suvisla ekonomska politika koju bi oni, takvi kakvi jesu, mogli, a onda i željeli provoditi. Izgledi da se pronađe rješenje minimalni su, ali zašto ne pokušati? Možda bi trebalo primijeniti metodu dr. Edwarda de Bona ‘šest šešira‘ koja omogućuje da se problemi riješe ‘drugim opcijama koje izlaze izvan okvira očitih rješenja‘. Za ovu priliku hajdemo na svoju novinarsku, poduzetničku, ekonomsku ili kakvu već drugu glavu staviti šešir prosječnoga hrvatskog političara. I razmišljati na njegov način. Zašto bi prosječni hrvatski političar pristao provoditi bolne reforme, a da za nagradu izgubi sljedeće izbore? Dragi poduzetniče, vlasniče tvrtke, bi li ti pristao na takav prijedlog? Četiri godine restrukturiraš tvrtku i onda za nagradu izgubiš vlasništvo nad njom. Uz nekakvu maglovitu mogućnost da, nakon što je četiri godine bude vodio netko drugi, opet uđeš u vlasništvo i na upravljačku poziciju. A možda i ne. Ili, dragi menadžeru u velikoj tvrtki, bi li zdušno provodio savjete koji idu na dobrobit organizacije u kojoj radiš, ali ti je jasno stavljeno do znanja da nakon četiri godine – za nagradu – letiš s položaja, a vjerojatno i iz tvrtke? Dobiješ tapšanje po ramenu, društveno priznanje, a ostaneš bez službenog automobila i kartice.
Naći zajedničkog neprijatelja Dok i mozak prosječnoga hrvatskog političara ne bude ozbiljno uziman kao ograničenje za vođenje bilo kakve ekonomske politike u Hrvatskoj, sva će ponuđena rješenja biti gotovo pa bezvrijedna. Koliko god stručno ekonomski utemeljena. Vjerojatno je jedno od mogućih novih polazišta u projektnom timu. Pa bi, primjerice, žestokoj Martini Dalić, koja se na tri novinske stranice ‘posvađala‘ s gotovo svim mogućim saveznicima u društvu, dobro došao neki stručnjak za psihologiju masa i političara, sociolog, marketingaš, PR-ovac... Kao što je čak i znanstveno dokazano da potrošač nije ekonomski racionalno biće, trebalo bi pri smišljanju ekonomskih programa uzeti u obzir da ni političari, a pogotovo ne glasači, nisu ekonomski racionalna bića. Dobro, a koje je tvoje rješenje, kolumniste što nam tako pametuješ? Pa evo: ako političare motivira maksimiranje glasova, onda treba vidjeti u čemu se svi glasači slažu. Najnoviji slučaj arbitraže vezan uz Piranski zaljev pokazuje da je konsenzus moguć ako se pojavi neki zajednički neprijatelj. Gdje naći neprijatelja kad je o ekonomiji i biznisu riječ? Pa, recimo, u svim zemljama čija bi tržišta mogli osvajati hrvatski proizvodi. Pa onda u mandatu ‘nabrijavaš‘ glasače uspjesima u izvozu, a sa strane, u ilegali, uravnotežuješ proračun. Vjerojatno ima i drugih rješenja. Ima mnogo mudrih glava u ovoj zemlji. Samo ih treba namjestiti na druge pretpostavke. I nekonvencionalna rješenja. Ako za sva područja vrijedi da su stvari postale jako kompleksne, da su potrebni inovativni pristupi i novi proizvodi, zašto bi tržište ekonomskih rješenja namijenjenih političarima bilo iznimka?