Kolegi Ivici Grčaru, mom uvaženom prethodniku u Liderovoj Pravdi, javio se čitatelj Senad Duračak.
Čitatelj već osam godina ide na hemodijalizu i na listi je za transplantaciju. On se pita ‘kako dokazati da privatna hemodijaliza ne usmjerava pacijente sposobne i voljne za transplantaciju u željenom smjeru, već perfidno otežava i usporava povratak na listu.’- Ispravite me ako griješim, ali dobio sam osjećaj da se jedva čekaju dodatne zdravstvene komplikacije kako bi se pacijenta što prije skinulo sa liste i po mogućnosti što kasnije vratilo. Moj skromni prijedlog je da pacijente na listi za transplantaciju usmjerava i liječi isključivo liječnik iz javne zdravstvene ustanove ili barem da vrši nadzor nad istim pacijentima barem jednom u šest mjeseci ili nešto slično – kaže Duračak.Kolega Grčar, koji je godinama pisao članke protiv komercijalizacije zdravstva, osobito je ukazivao na probleme u zdravstvu u okviru kojega ‘caruju’, veli, komercijalni umjesto humanih i medicinskih načela. Pitanje je bi li prijedlog čitatelja Duračka imao efekta, tj. da liječnik iz javne zdravstvene ustanove vrši periodični nadzor nad istim pacijentima. Sustav treba organizirati drugačije.
Uputio nas na sebe Otkako je uvedena privatna praksa, postoji i problem onih liječnika koji ujutro rade u ordinaciji javne zdravstvene ustanove, a popodne primaju iste te pacijente u privatnoj ordinaciji. Pri tom sve što mogu, iskoriste u javnoj zdravstvenoj ustanovi. Imao sam takvog iskustva prije više od godinu dana kada smo na kraju odustali od usluga stanovitog liječnika jer on medicinski postupak nije mogao obaviti u državnoj bolnici u razumnom roku, pa nas je uputio na sebe u privatnoj ordinaciji. Iako sam bio protiv toga da idemo, radi mira u kući popustio sam. Otišli smo tamo kod istog tog liječnika na prvi razgovor gdje nam je rekao što se mora uraditi i za to ćaskanje platili smo uredno 600 kuna. Nije tu u pitanju samo beskonačni red na koji se mora čekati, već i očiti nedostatak volje liječnika da postupi onako kako mu, valjda, etika nalaže. A kad je u pitanju novac, etika očito kod nekih liječnika ostaje u drugom planu, iako i među njima ima sigurno časnih ljudi. Nije ovo ništa novo, čuli smo ovakve priče tisuću puta, toga su sigurno svjesni i u Ministarstvu zdravstva, ali očito je da nema snage, bolje reći volje, da se tome stane u kraj.
Dodatni trošak Nemam ništa protiv poduzetništva u medicini, dapače, mislim da je ono potrebno kao i u drugim djelatnostima. Privatne ordinacije mogu konkurirati javnim bolnicama tim prije što je javni zdravstveni sustav po svojoj prirodi tromiji, iako nikako ne želim reći da je u njemu sve loše. Siguran sam da bi u tom slučaju i dosta njih slabijeg imućnog stanja našli novac da sačuvaju svoje zdravlje i opredijelilo se za liječnika privatnika. Ali jednom se mora jasno staviti do znanja liječnicima da izaberu ili rad u javnim bolnicama ili privatno poduzetništvo. Ovako, dolazi do zloupotrebe sustava gdje korist izvlače liječnici koji pacijenta bespotrebno tjeraju na dodatni trošak, iako je već platio osiguranje.Da je takav sustav uspostavljen, javne bi bolnice bile također efikasnije pa bi se možda čitatelj Duračak opredijelio odmah za njih, a ne za liječnika privatnika. A onda bi i liječnik privatnik nastojao što efikasnije liječiti pacijente, pa bi se možda čitatelj Duračak ipak opredijelio za njega.