Svi smo mi Poncije Pilat. Nemoćno pratimo urušavanje ekonomije i peremo ruke od uzročno-posljedične veze bilo kojih ekonomskih pojava, alata, instrumenata... i gospodarskog rasta.
No kad ruke počnu prati i ekonomisti, znak je da je vrag odnio šalu. Ni najmanje šaljivo nije zvučalo nedavno uvjeravanje viceguvernera HNB-a Relje Martića (tema je bila stanje hrvatske bankarske industrije i kreditiranje) da monetarna politika ne može ništa učiniti na zaustavljanju recesije ni gurnuti zemlju putem rasta jer su problemi - strukturni! Dakle, nije riječ samo o tome da HNB-ovo soliranje ne može popraviti stvar nego da monetarna politika teško može ispraviti strukturne krive Drine. Dokazuje se to i podatkom da nijedno otpuštanje likvidnosti nije pomaknulo BDP ni za milimetar. Točno, zaglavismo u zamci likvidnosti. Pojednostavnjeno, to je ono kad se ima love, al‘ nitko je ne bi ni u što uložio. Zatim je ruke oprao i Hrvoje Dolenec, glavni ekonomist Zagrebačke banke, koji je u svojoj analizi potkrijepljenoj brojkama, tablicama i grafikonima, zaključio kako veza između rasta kredita i rasta BDP-a u hrvatskom slučaju i nije tako čvrsta. Naime, usporedni podaci za regionalne zemlje pokazuju da Hrvatska ima veći udjel kredita u BDP-u (85 posto) od Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije, Litve, a svejedno ima manji BDP po stanovniku (mjeren kupovnom moći). Zanimljiv nalaz, pogotovo zato što smo gotovo desetljeće rasli na kreditiranoj potrošnji. Obrnutim tezama tu nije kraj. U javnosti je malo manje zapažena prošla analiza profesora sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ive Bičanića o ‘ljubavnoj’ vezi između rasta izvoza i rasta BDP-a. Bičanić je pod svjetla pozornice iznio zanimljiv (diplomski) rad i tezu studenta Zvonimira Ratkovskog koji se zapravo pitao što je prije: izvoz pa gospodarski rast ili obrnuto? Da, nije još riješena ni enigma kokoši i jajeta, a javlja se nova za koju nikad ne biste pomislili da je uopće treba rješavati. Doduše, riječ je o dugoročnom pogledu na cijelu stvar, no to ne umanjuje provokativnost teze. Autor polazi od pretpostavke kako znamo da su dva posebno važna čimbenika rasta stopa investiranja i udjel u međunarodnoj razmjeni. Rastom stope investiranja raste i BDP, nema mjesta sumnji da investicije potiču rast. To vrijedi na općoj razini i na razini gospodarstava pojedinih zemalja. Druga je statistički pouzdana varijabla međunarodna trgovina. Nema zemlje koja je imala visoku stopu rasta, a da nije imala visok udjel međunarodne trgovine ili izvoza. No ima li veza između izvoza i rasta isti smjer u svim zemljama? Raspoloživi rezultati istraživanja pokazuju da postoji gotovo jednak broj zemalja u kojima izvoz vodi k rastu BDP-a i onih u kojima rast BDP-a potiče rast izvoza. Možda nema previše smisla istraživati koja se teza događa Hrvatskoj jer nemamo ni rasta, a izvoz kakav imamo ne može potaknuti ništa, možda samosažaljenje. No autor, pa i Bičanić, upozorava na dalekosežne posljedice obiju opcija za ekonomsku politiku (kad bi ona uopće postojala). Dakle, ako izvoz potiče gospodarski rast, onda je opravdano baciti sve karte na povećanje izvoza. No ako je točna obrnuta teza, onda poticanje izvoza neće najbolje utjecati na rast BDP-a, zbog čega treba tražiti druga sredstva i mjere za poticanje gospodarskog rasta. Što se pokazalo točnim u hrvatskom slučaju? Nevjerojatno, ali empirijska je analiza pokazala da u našem slučaju vrijedi ‘growth driven export’ iliti da rast BDP-a potiče rast izvoza! Dakle, izvoz je rezultat domicilnih ekonomskih uvjeta, ponajprije rasta BDP-a. Primarno je područje obavljanja gospodarske djelatnosti vezano uz hrvatsko tržište, a njegovo slabljenje prouzrokuje negativne trendove i na inozemnima!Bičanić, dakako, zna da se zanimljiva teza (koja ima analitičkih manjkavosti) treba ‘ogledati’ sa svih strana. No tim je radom želio upozoriti na to da nositelji ekonomske politike trebaju imati rezultate dijagnostike rasta kako bi znali koja je glavna barijera rastu BDP-a! Ekonomisti, međutim, ne vjeruju u obrnutu izvoznu tezu. Guste Santini tvrdi da postoji samo jedan put – rast BDP-a izvozom. Ključno je nešto drugo: što to točno možemo izvoziti?- Dolazimo na tržište koje ima sve, dakle trebamo izvoziti nešto čega nema ili iskoristiti prirodne prednosti. Imamo infrastrukturu, Luku Rijeka treba nametnuti kao važnu prometnu točku. Možemo proizvoditi zdravu hranu, a već se dugo zauzimam i za gradnju naselja za treću životnu dob koja bi donosila prihod 365 dana u godini, ne samo dva najtoplija mjeseca. No treba znati da od ideje do provedbe treba i do sedam godina, dakle već smo zakasnili - kategoričan je Santini. Ekonomist koji se nije želio potpisati imenom kaže kako je obrnuta izvozna teza originalna, ali prilično diskutabilna, jer nama trebaju devize kojima ćemo vraćati dugove. Poljska je izbjegnula krizu i recesiju samo zato što je sve karte bacila na izvoz. I, što je presudno: središnja banka aktivno se uključila u ekonomsku politiku usmjerivši banke prema gospodarstvu. - Fiskalna se politika dogovorila s monetarnom što će raditi, imale su plan, pa začuđuje li onda ikoga što su u 20 godina privukli 120 milijardi eura stranih investicija, a mi samo 25, koje smo profućkali? - pita se naš anonimni ekonomist poručujući da moramo početi od nule jer niti znamo što hoćemo niti koje nam institucije trebaju niti što bismo s njima konkretno činili.Ljubo Jurčić, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, također misli da je teza neodrživa. - BDP je, zapravo, finalna potrošnja, ne može iz nje rasti izvoz. Ali izvoz čak ne moramo ni poticati posebnim mjerama. Recimo da je potrošnja građana 200 milijardi kuna i da poraste za jedan posto ili dvije milijarde. Ako se to namiri iz domaće proizvodnje, već smo pogurali BDP. Ako se rast potrošnje dijelom namiruje iz uvoza, onda država treba odlučiti, pa onda i nekim mjerama poticati, da se za toliko poveća izvoz. Srbija raste na izvozu jer se država izravno uplela u proizvodnju. Mi smo kilometrima daleko od toga - tumači Jurčić. Nitko od ekonomista ne podupire ni ostale obrnute teze. Točno je, kažu, da krediti nisu gurali BDP uvis jer su to bili uglavnom potrošački krediti, oni koji su financirali uvoz. Jedini krediti koji su to mogli bili su stambeni jer su stanovi i poslovni prostori ipak sagrađeni domaćim materijalom i rukama. Santini kaže da je temelj funkcioniranja kapitalizma - kredit! I to onaj iznad razine nacionalne štednje. Naš je problem to što smo iskoristili kreditni ‘plafon’, i to pogrešno. Poticali smo potrošnju, ne investicije, i sad imamo stanovništvo koje nema gdje raditi. Jurčić dodaje kako je teza da monetarna politika ne može ništa učiniti licemjerna jer je upravo ona stvorila strukturu i ‘strukturne’ probleme o kojima govori Martić. - Robu široke potrošnje potpuno smo isključili iz domaće proizvodnje, za što je kriv HNB. Nema jednoga ni jednostavnog rješenja, trebaju nam koordinirana fiskalna, porezna i monetarna politika - zaključuje.Koja god teza vrijedila, kasnimo za njom barem desetak godina. Odsutnost bilo kakve gospodarske politike izrodila je ono što imamo, slučajnu ekonomiju. Bez ikakva kišobrana, kormilara, zaštite, ideje. Kako kaže jedan ekonomist, prvog srpnja počinje tornado. Naježili smo.