Da bi postao glavna (lijeva) oporba, Možemo! treba dobiti najviše saborskih mandata u tri zagrebačke izborne jedinice, a u ostatku Hrvatske mora organizirati široku i ozbiljnu stranačku mrežu s prepoznatljivim liderima u svakoj izbornoj jedinici
Uoči ljetne fjake glavna je unutarnjopolitička vijest odbijenica stranke Možemo! za ulazak u predizbornu koaliciju s SDP-om. Navodno joj Peđa Grbin nije bio prihvatljiv kao kandidat za mandatara. Neki analitičari odmah su to proglasili dodatnim plusom za HDZ. Procjenjuje se, naime, da jedino jedinstveni nastup ljevice ima kakve-takve izglede za pobjedu na parlamentarnim izborima. Zaista, D‘Hondtova metoda raspodjele saborskih mandata favorizira listu s najviše glasova, a nemilosrdna je prema političkim gubitnicima.
Doduše, Možemo! je ostavio otvorena vrata za koaliranje s drugim strankama ljevice u pojedinim izbornim jedinicama, a SDP mu ostaje jedan od glavnih potencijalnih partnera za postizborne koalicije. Međutim, vodstvo stranke procijenilo je, prema riječima koordinatorice Sandre Benčić, da je upravo taj način izlaska na izbore onaj koji će mobilizirati najveći broj birača, omogućiti im da biraju lijeve opcije za koje su se opredijelili te da Možemo! dobije najveći mogući broj mandata.
Spomenula je i plan da se postizbornim koalicijama sruši HDZ, ali čini se da je to samo sanak pusti, ohrabrivanje članova stranke i simpatizera. Da su ozbiljan pretendent na sastavljanje vlade, već bi imali kandidata za premijera. Sjetimo se da je igrokaz s tom funkcijom i isturanje Ljube Jurčića do zadnjeg časa kao SDP-ova kandidata za premijera bio jedan od glavnih razloga za Milanovićev poraz na parlamentarnim izborima 2007. godine.
Neprepoznatljivi socijaldemokrati
Ipak, čini se da su možemovci prelomili između pokušaja da dogodine osvoje vlast zajedno s SDP-om (za što su šanse minimalne) i profiliranja u vodeću političku grupaciju na ljevici. Pokraj ovakvih socijaldemokrata, druga varijanta znatno je izglednija. SDP Peđe Grbina sve je manje uvjerljiv, nemušto su komentirali i najnoviji vritnjak sanjareći o mogućnostima za ‘točkastu koaliciju‘. A kao da se ni prvom čovjeku SDP-a ne koalira s Možemo!, s obzirom na to da je u prvi plan predizbornog programa istaknuo besplatne vrtiće čim dođe na vlast.
Tako je ušao ‘u kost‘ potencijalnom koalicijskom partneru, koji upravo muku muči kako potrpati sve male Zagrepčane u vrtiće. Osim takvih sitnih podlosti, SDP u većini javnih istupa ne daje ni naslutiti ozbiljniji predizborni revival. Za to su vrijeme Grbinovi otpadnici u novoj stranci pod nazivom Socijaldemokrati doduše postali vodeći oporbeni saborski klub (17 zastupnika), ali nisu postali prepoznatljivi. Čak je pitanje koliko će glasača na izborima uopće razlikovati nove Socijaldemokrate od stare Socijaldemokratske partije.
Kako sada stvari stoje, u srazu dviju srodnih političkih opcija na izborima jedino je pravo pitanje koja će lista – Grbinova ili ona Davorka Vidovića – osvojiti manje mandata. Treba spomenuti trzavice između Dalije Orešković i Centra s bračnim parom Puljak, zbog čega je neizvjesna sudbina i zajednički izborni nastup treće saborske lijeve grupacije, a Katarina Peović ionako može računati najviše na jedan mandat – na svojoj ili nečijoj drugoj listi.
Čini se da u takvim okolnostima Možemo! ne vidi realnu mogućnost za preuzimanje vlasti i igra na dulji rok. Usprkos posrtanjima u Zagrebu u njemu procjenjuju da imaju takvu vidljivost na nacionalnoj razini koja će im omogućiti da postanu lider na lijevom krilu političkog spektra. Naime, iako tempom promjena u Zagrebu većina njihovih glasača nije zadovoljna, donijeli su poštenije upravljanje, što je ipak bilo glavno – i uglavnom ispunjeno – predizborno obećanje nakon dvadesetak godina Bandićeva apsolutizma.
Dvije platforme za Možemo!
A da bi postala glavna (lijeva) oporba, Možemo! treba raditi na dvije platforme: ostvariti pobjedu u Zagrebu (odnosno dobiti najviše mandata u tri zagrebačke izborne jedinice) i paralelno u ostatku Hrvatske organizirati široku i ozbiljnu stranačku mrežu s prepoznatljivim liderima u svakoj izbornoj jedinici. Ovoga je časa teško reći koja je od tih dviju misija (ne)mogućija. Čak i uza sve slabosti konkurenata na ljevici može se očekivati da će HDZ upravo u osvajanje Zagreba krenuti s najjačom političkom artiljerijom.
Parlamentarna izborna pobjeda u glavnome gradu bila bi dobar uvod u lokalne izbore u svibnju 2025., na koje će vladajuća stranka zasigurno ući s većim ambicijama nego prije dvije godine, kad je nakon iznenadne Bandićeve smrti ostala bez svog favorita i koalicijskog partnera, i potpuno se izgubila – od nedostatka ikakva suvisla programa do promašenoga kadroviranja.
Što se ostatka Hrvatske tiče, tu je situacija još kompleksnija. Možemo! na prošlim parlamentarnim izborima izvan Zagreba nije osvojio ni jedan jedini mandat. Doduše, tada je i bio percipiran kao zagrebačka stranka, ali za ozbiljniji iskorak u nacionalnoj političkoj areni trebat će mu i mandati iz drugih izbornih jedinica.
Zasad, bar prema javnim istupima, nema jake igrače. Iznimka je pazinska gradonačelnica Suzana Jašić, ali pitanje je može li ona napraviti jači iskorak i veću promjenu u Istri, gdje je dosad bio dominantan IDS, uz koalicijsko podršku SDP-a i vječite oporbenjake u HDZ-u. No, Istra (čak ako Možemo! ondje osvoji saborski mandat) neće biti dovoljna. Rujan je krajnji rok za postavljanje lokalnih povjerenika, koji će istupati u izbornim jedinicama i pripremati se da budu nositelji stranačkih lista.
Plenković diže studentsku satnicu
Možemo! izlazi samostalno na izbore jer će tako – kaže drugi koordinator Tomislav Tomašević – izvući veći broj birača na izbore, što je ključno da se HDZ makne s vlasti. No nije on jedini koji traži glasove kod novih generacija. HDZ-ova ekipa u Saboru je okupila Savjet mladih i preparirala sudionike tog skupa u najboljoj maniri nekadašnje političke škole Saveza socijalističke omladine Hrvatske u Fažani.
Stranačku agendu potencirao je potpredsjednik Sabora Željko Reiner pozvavši mlade da promišljaju komu će na izborima dati svoj glas: ‘Raspitajte se i usporedite tko obećava med i mlijeko i primamljivo zbori, a nema nikakvih rezultata, a tko je onaj iza kojeg stoje stvarni i mjerljivi rezultati‘, sugerirao je Reiner, ne propustivši spomenuti odnos prema Ukrajini i probleme koje u vođenju Zagreba i Splita imaju stranke ljevice. No posebno je primamljivo zvučala najava premijera Plenkovića o skorom dodatnom povećanju studentske satnice.
Nagradno pitanje: Hoće li u predizbornoj bitki za nove generacije efikasnija biti SDP-ova obećanja o besplatnim vrtićima za sve (jednog dana), Tomaševićevo ‘izvlačenje‘ većeg broja birača na sljedeće izbore ili skorašnje povećanje studentske satnice?