Prošlo je više od tri godine otkad je središte Draganića, između Karlovca i Zagreba, mimo volje mještana i suprotno Prostornom planu uređenja Općine i Karlovačke županije postalo nacionalni centar za privremeno skladištenje i obradu opasnog, pretežito infektivnog otpada.
U hangare tvrtke Ekologija-Maržić iz noći u noć dolazi otpad iz cijele Hrvatske zahvaljujući dozvoli za rad Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva izdane 5. prosinca 2008. godine s potpisom tadašnjeg državnog tajnika Nikole Ružinskog. Dozvola ima i pojašnjenje da „tvrtka može obavljati i obradu infektivnog i potencijalno infektivnog otpada pokretnim uređajima za dezinfekciju tipa ZDA-M3“ i to u Draganiću, te na lokaciji u Ulici Martina Divalta 320 u Osijeku.
Ohrabrena tom pobjedom nad voljom i pravima mještana Draganića, Ekologija-Maržić htjela je 2011. godine dodatno ‘oplemeniti‘ život mještana u centru Draganića skladištenjem i obradom neopasnog otpada, a u toj nakani odbijenicom ju je 28. listopada 2011. godine osujetio Upravni odjel za prostorno uređenje, građenje i zaštitu okoliša Karlovačke županije na čelu s pročelnikom Marinkom Maradinom. Maradin je krajem veljače na Županijskoj skupštini kazao da je još 2011. godine Ekologija Maržić tražila dozvolu za skladištenje i obradu neopasnog otpada, što im je odbijeno.
U međuvremenu stupile su na snagu izmjene Pravilnika o jednostavnim građevinama, temeljem čega se, smatra Maradin, netko tko se prije Pravilnika bavio u svojoj građevini jednom kategorijom otpada može automatski baviti i drugim kategorijama. Sada Maradin traži od Ministarstva naputak o tumačenju Pravilnika, te dodaje da ‘Ministarstvo vodi pravila igre‘.
U članku 3. Pravilnika piše: Postojeća građevina koja se na temelju propisa o otpadu do dana stupanja na snagu ovoga Pravilnika koristi za skladištenje i/ili skupljanje određene vrste otpada smatra se građevinom namijenjenom za obavljanje djelatnosti skladištenja i/ili skupljanja istog otpada. Takav članak Pravilnika, koji je potpisao bivši ministar Branko Bačić može se tumačiti i kao alat za naknadnu legalizaciju građevina bez mnogo pitanja, i bez obzira na sumnjive okolnosti početka njihova rada.
Protiv mogućeg proširenja gospodarenja otpadom ustao je župan Karlovačke županije Ivan Vučić (HDZ), a to što se tamo već tri godine doprema i obrađuje opasan infektivni i tko zna kakav još otpad, uzima se zdravo za gotovo. Ali oporba kritizira takvo ponašanje.
Stjepan Mikulandrić (SDP) proziva Maradina i njegov Upravni odjel za licemjerje i manipulaciju i pita zašto se nije tako reagiralo prije ulaska Ekologije-Maržić u Draganić, kada je tamo bio na vlasti SDP, a argumenata za to bilo je dovoljno.
Naime, prema svoj dostupnoj dokumentaciji, za poslovanje Ekologiji-Maržić u Draganiću vrata je nizom upitnih rješenja, gotovo pogodovanja, otvorio upravo Maradinov Upravni odjel. Pročelnik Maradin je odgovorio da se 2008. godine, prilikom izdavanja uporabne dozvole, nije znalo čime će se tvrtka baviti u draganićkim halama za koje je izdalo uporabnu dozvolu!
Činjenica je da je Ekologija-Maržić podnijela Ministarstvu zahtjev za dozvolu skupljanja i prijevoza, te privremenog skladištenja i obrade opasnog otpada još 16. lipnja 2005. godine, nakon stečaja poduzeća Agrocroatia koje je za potrebe trgovanja poljoprivrednom opremom, umjetnim gnojivima, sjemenskom robom i zaštitnim sredstvima u samom središtu Draganića izgradilo 2003. godine dva hangara.
Priroda te djelatnosti nalagala je poštivanje strožih tehničko-tehnoloških i sanitarnih uvjeta za zaštitna sredstva i povrat njihove ambalaže, ali to ne znači da je kupac kupnjom ‘naslijedio‘ sve uvjete i dozvolu za gospodarenje opasnim otpadom, čime se AgroCroatia nije ni bavila. Prema Zakonu o otpadu takva dozvola može biti izdana pravnoj osobi koja raspolaže potrebnim "zakonito izgrađenim građevinama" koje u cijelosti udovoljavaju "propisanim tehničko-tehnološkim uvjetima i uvjetima zaštite okoliša.
Na javnoj dražbi Trgovačkog suda u Zagrebu 5. ožujka 2008. godine prihvaćena je ponuda Ekologije-Maržić od 10 milijuna kuna za hangare Agrocroatije s pripadajućim zemljištem, a uplatom i rješenjem Suda u gruntovnici je kao vlasnik upisan S Immorent leasing, tvrtka-kći Erste & Steiermärkische banke, dok se Ekologija-Maržić u daljnjim ključnim radnjama navodi kao investitor.
Postojeći objekti, piše u teretovnici zemljišno-knjižnog uloška, nisu još od vremena Agrocroatije imali uporabnu dozvolu, kao što ni u Prostornim planovima Općine Draganić i Karlovačke županije nije u Draganiću bila predviđena djelatnost skupljanja, skladištenja i obrade bilo kakvog otpada. Svjesni da bi te okolnosti u regularnoj proceduri, uz nepristranu studiju utjecaja na okoliš, bile teško savladiv zid za legalizaciju skladištenja i obrade opasnog medicinskog i infektivnog otpada, u Ekologiji-Maržić odlučili su pokušati nezgodnu situaciju zaobići izmjenom građevne dozvole.
I u tome su uspjeli, zahvaljujući susretljivosti Diane Štedul, voditeljice Maradinovog Upravnog odjela. Naime, 8. srpnja 2008. godine Ekologija-Maržić podnijela je zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, a zatim 18. srpnja i zahtjev za izmjenu građevne dozvole, a koja se odnosila samo na izmjenu naziva investitora, ne i nove djelatnosti. Već 27. kolovoza 2008. godine Štedul je potpisala novu izmijenjenu građevnu dozvolu za sporne hangare, u kojoj je umjesto bivšeg vlasnika Agrocroatije kao investitor upisana Ekologija-Maržić. Na osnovi takve izmjene slijedi 25. rujna i izdavanje „uvjerenja za uporabu“, u kojem Štedul utvrđuje da je prvotnom građevnom dozvolom bila „..dozvoljena izgradnja stambenog objekta na k. č. broj 6464 k.o. Draganić“, i dodaje da je na predmetnoj čestici izgrađena građevina „sukladno navedenoj građevnoj dozvoli u pogledu vanjskih gabarita i namjene“, a što se zapravo odnosi na raniju i neizmijenjenu prijavljenu djelatnost Agrocroatije. Naravno, ni riječi o pravoj namjeni koju tako sročenom uporabnom dozvolom odjednom dobivaju hangari, a to je skladištenje i obrada opasnog medicinskog infektivnog otpada!
Time su, dakle, vrata Draganića otvorena za ulaz opasnog i infektivnog otpada, što je na osnovi tako sročene dokumentacije zacementirao svojim potpisom Nikola Ružinski izdavši dozvolu za rad Ekologiji-Maržić u trajanju do 6. studenoga 2013. godine.
Kad je načelnik Općine Draganić Stjepan Golub (SDP) iznio nastalu situaciju u javnost i pred Općinsko vijeće potkraj 2008. nezadovoljstvo je raslo i eskaliralo u proljeće 2009. godine lokalnim političkim sukobom u kontekstu predizborne kampanje za lokalne izbore. No, tada je bilo jasno i zašto se Ekologiji-Maržić toliko žurilo s realizacijom plana preseljenja svog poslovanja u Draganić. Zato što je viša inspektorica zaštite okoliša u Zagrebu Dubravka Pajkin Tučkar zabranila rješenjem od 12. ožujka 2009. godine Ekologiji-Maržić privremeno skladištenje i obradu infektivnog otpada na lokaciji Jadranska bb u Zagrebu. Za razliku od zagrebačke inspektorice, Jadranka Grbinić, inspektorica zaštite okoliša Karlovačke županije, nije pronašla ništa sumnjivo u radu i dokumentaciji, a nekoliko je puta izlazila tada na očevid po učestalim dojavama mještana o smradu i smetnjama za oči i na dišnim putovima. Ona se, podsjetimo, proslavila u istrazi oko uzroka smrti Zdravka Martinovića i njegovog psa uz Karlovačku pivovaru, obrazloženjem da nije izvršila očevid u pogonu Pivovare odmah po dojavi o tragičnom Martinovićevom trovanju ‘jer Pivovara vikendom ne radi, pa nije mogla u tvornički krug do ponedjeljka‘. Uz takvu inspekciju ne čudi što je nešto kasnije na optuženičku klupu sjeo načelnik Općine Draganić Stjepan Golub, jer ga je Ekologija Maržić tužila da je klevećenjem naštetio ugledu tvrtke, ali je spor izgubila.
Priopćenja glasnogovornice Ministarstva zaštite okoliša Kate Gojević svodila su se na to da je dozvola za rad Ekologije-Maržić u skladu s propisima, da je sve ostalo politikanstvo, te da se i u naseljima Europske unije tako postupa s opasnim otpadom. Nikola Ružinski je autoru ovog teksta svojevremeno na pitanje je li u redu da se dozvola za rad za opasan otpad izda za Općinu koja nema predviđenu takvu djelatnost, a i uporabna dozvola ne odgovara stvarnom stanju, odgovorio da to svakako ne bi smjelo biti tako. Na daljnje pitanje zašto je onda potpisao dozvolu za rad, kazao je da s punim povjerenjem uzima dokumentaciju dobivenu od županijskih nadležnih službi, te kamo bi došlo Ministarstvo kada bi sve te dokumente morali još jednom provjeravati.
Naglašavamo da prostorno planskom dokumentacijom nije nikada bila predviđena mogućnost bavljenja otpadom na području Općine Draganić, a izmjenama i dopunama od 27. listopada 2010. godine Općinsko je vijeće Prostornim planom zabranilo djelatnosti skladištenja, odlaganja i obrade bilo kakvog industrijskog, medicinskog ili opasnog otpada na svom području. Skladište bivše Agrocroatije u središtu Draganića bilo je građeno za trgovanje poljoprivrednim strojevima i reprodukcijskim materijalom, te bi se svrsi skladištenja i obrade otpada ta građevina mogla legalno privesti samo uz novu lokacijsku i građevinsku dozvolu, a koja se izdaje uz uvažavanje prostornih planova. No sve to za Ekologiju-Maržić očito ne znači ništa, s obzirom na njen posljednji zahtjev za proširenje djelatnosti i na neopasni otpad.
Općinsko je vijeće ovlastilo načelnika Općine Josipa Tomačića da poduzme sve moguće zakonske radnje da se spriječi uz opasan još i neopasan otpad u samom središtu mjesta uz obiteljske kuće, školu, vrtić i općinsku zgradu, te uz samu državnu cestu D 1 Zagreb – Karlova
Vlasnik Ekologije-Maržić je Eduard Maržić, i čini se da je poslovanje u Draganiću za njega tek jedna minorna epizoda. Ostali mega projekti Eduarda Maržića, čovjeka s Forbesove liste najuspješnijih u turizmu, vezani su za Pag. Tamo je poznat kao vlasnik Hotela Pag, kampa Šimuni, zastupa interese HSS-a u svojstvu gradskog vijećnika Paga, a u suradnji s također poznatim poduzetnikom Želimirom Dodderom zalaže se svim sredstvima za iskapanje kanala kojim bi se otok Pag podijelio na dva dijela, bez obzira na upozorenja o mogućim teškim posljedicama po prirodu.