Ovog ponedjeljka u Osijeku je održan znanstveni forum. Mjesto održavanja: Ekonomski fakultet. Domaćin: dekan, prof. dr. sc. Vladimir Cini. Spiritus movens: doc. dr. sc. Nataša Drvenkar sa svojom ekipom. Tema: Kako potaknuti regionalni i ekonomski razvoj. Poziv da budem jedan od panelista prihvatio sam sa zadovoljstvom. Premda nas rođene i odrasle u Virovitici neki s rezervom uzimaju kao Slavonce (tu je granica prema sjeverozapadnoj Hrvatskoj), mi se sami, kad je o regionalnoj pripadnosti riječ, nedvojbeno tako osjećamo. Vozeći se od Virovitice do Osijeka prođe se kroz gotovo stotinu sela. Kad se vidi koliko je u njima napuštenih kuća, ispadne da bi se od tih stotinu sela moglo složiti najviše trideset pristojno nastanjenih. Ostatak bi bio višak. A kad bi se skrenulo prema Dravi na jednu stranu ili prema brdima na drugu, bilo bi još sumornije.
Protiv depresije
Razmišljajući koju poruku iznijeti na panelu o utjecaju poslovne okoline na razvoj Slavonije, pripremio sam si tezu: Treba prestati kukati nad sudbinom Slavonije i tražiti pomoć iz Zagreba. Regija čija je neslužbena himna pjesma ‘Inati se, Slavonijo’ ili treba sama sebi pomoći, ne moleći nikoga, ili ne treba više pjevati o inatu. Većina sudionika konferencije prihvatila je tu poruku. Mali dio pomislio je da sam ciljao na HDSSB, na čijim se skupovima pjeva o inatu, ali nisam. Osjećaj nemoći uvukao se mnogo šire. Kako da Slavonija pomogne sama sebi? Prije svega, ne treba računati na to da će joj itko pomoći. Bar ne dok iz nje budu stizali depresivni tonovi. U Hrvatskoj svi bježe od gubitnika i onih koji se takvima prikazuju. S regijama je slično kao s tvrtkama. Kad se nađu na rubu propasti, ostane malo onih koji će pokušati, koliko mogu, pomoći. Više partnera (koji moraju imati svoj interes) pojavit će se tek kad regija/tvrtka pokaže odlučnost za opstanak. Pomozi si sam pa će ti i drugi pomoći. Drugo, treba se suočiti s istinom. U slučaju Slavonije ima ih nekoliko. Jedna je da središnja vlast u Zagrebu, bar je tako proteklih četvrt stoljeća, nema viziju razvoja zemlje. Pa onda ni regionalnu viziju. Možda se to promijeni u budućnosti, ali čekanje je prevelik rizik. Istina je i da slavonske poljoprivredne površine nisu iznimne kvalitete. Fraza da bi se s tih površina ‘moglo hraniti pola Europe’ promašena je. Ima u drugim zemljama poljoprivrednih regija koje već hrane cijelu Europu. Slavonija je izazivačica na saturiranom tržištu. Još je jedna istina da se smanjivanje broja stanovnika i starenje populacije u njoj neće zaustaviti. Potvrđuju to i demografske prognoze koje su se mogle čuti na forumu Ekonomskog fakulteta u Osijeku.
Kako izvući maksimum
Sve te (i još neke druge) istine morale bi postati temelj na kojemu se u Slavoniji treba početi razrađivati ne planove lijepih a nerealnih želja, nego realne scenarije. Uspješni poslovni sustavi već dulje stalno razrađuju moguće scenarije. Koji nisu popisi lijepih želja, nego izvlačenje maksimalno mogućeg u danim okolnostima. Pri izradi scenarija istine se ugrađuju bez uljepšavanja. U slučaju Slavonije otvara se i pitanje koliko, zapravo, radno sposobnog stanovništva danas treba ako se regija odluči za poljoprivredu bez industrije. Kolika je gustoća naseljenosti uspješnih poljoprivrednih regija? Ako jedan stroj zamijeni petsto berača grožđa (primjer Erdutskih vinograda), što to znači u razradi scenarija? Za budućnost bi bilo krajnje nužno još jedanput, bez politikantstva i predrasuda, proigrati scenarij poticanja isključivo OPG-ova pa onda scenarij razvoja utemeljen samo na velikim igračima. Tek se onda može proigrati najbolji scenarij sinergije između velikih i malih. Do sada nije bilo hrabrosti da se hladno i objektivno, u svjetlu demografije i globalizacije, sagleda istina. Kad već kod kuće nije bilo ni hrabrosti ni volje da se državnički odredi smjer i donesu, ako treba, i politički nepopularne odluke, sada to putem fondova EU pokušava Bruxelles. Rezultata ima. Vide se i za vožnje kroz onih stotinjak sela. Na kraju gotovo svakoga niknula je farma. S vizurom kakve imaju moderni poljoprivedni sustavi na Zapadu. Već i mi koji smo alergični na birokratski jezik eurobirokrata znamo za mjere ruralnog razvoja. A očito ima onih u Slavoniji koji ih znaju iskoristiti. Tu se vidi potencijal onoga slavonskog inata iz naziva pjesme. Samo, birokracija i fondovi imaju limitirane mogućnosti ‘galvanizacije’. Samosvjesne zajednice te mjere EU ubacuju u vlastite scenarije. Regije prepuštene letargiji uzdaju se da će im spas doći iz Bruxellesa. Promišljanje budućnosti Slavonije možda je baš počelo znanstvenim forumom ovog tjedna. Političarima, postojećima ili budućima, trebaju scenariji. Sami ih neće osmisliti. To je zadatak znanosti.