Kad je prije više od pet godina počela gospodarska kriza u hrvatskoj govorili smo, parafrazirajući, kako je ona (ne)prilika koja se ne smije ‘propustiti‘. Naime, činilo se da će nas kreditna i gospodarska kriza dozvati pameti i da ćemo početi provoditi politiku koja će našu ekonomiju i poduzetništvo učiniti konkurentnijom na globalnom planu.
Nažalost, to se dogodilo samo manjim dijelom, tako da smo i dalje u recesiji, s velikim problemima državnih financija, još nerestrukturiranim javnim poduzećima, neefikasnom javnom administracijom i lokalnom upravom te bez adekvatne gospodarsko-industrijske strategije.
Europski subjekt
U takvom okružju članice DIV grupe nastavile su kontinuitet rasta i pozitivnog poslovanja te smo svakako zadovoljni postignutim rastom prihoda od 20 posto u 2013., realiziranom investicijom najveće tvornice standardnih spojnih elemenata u europi i, naravno, akvizicijom i nastavnom provedbom restrukturiranja u Brodosplitu, najvećem hrvatskom brodogradilištu i metaloprerađivačkom kompleksu. Time smo ojačali ne samo kao regionalni lider nego i važan europski subjekt u metaloprerađivačkoj branši.
U 2014. očekujem nastavak dugogodišnjeg trenda rasta za cijelu DIV grupu jer smatram da smo osigurali pretpostavke za to. Također očekujem da će se u sljedećoj godini pojaviti i efekti provedenih mjera, koje će biti, opet, temelj za kasnije faze i dostizanje konačnog stupnja održivosti. Naš je cilj uvijek isti, a to je pozicioniranje DIV grupe kao jakoga europskog poslovnog subjekta i razvoj u svim područjima poslovanja, ljudskim resursima, korporativnom, financijskom, tehničko-tehnološkom, inovativnom i ekološkom.
Unatoč zadovoljstvu svojim rezultatima, nažalost, općim stanjem u hrvatskom gospodarstvu ne možemo biti zadovoljni. Statistički pokazatelji gospodarskog pada, smanjenje kreditnog rejtinga zemlje, a time i veći troškovi kreditiranja gospodarstvenika te prognoze daljnjeg pada ili stagnacije ne ukazuju na ništa dobro. Dakle, nema dileme da je potrebno provesti velike promjene u gospodarskoj politici, i to tako da se potiču uspješni poduzetnici i održive gospodarske grane koje mogu za sobom povući i druge.
No politika i neke društvene grupe stalno traže model održanja mira u kući potezima koji nisu učinkoviti i samo odgađaju rješenje, koje će se ionako morati staviti na stol te će ga još teže i skuplje biti provesti jer će po četne pozicije biti još lošije. željeti promjene a da se ništa ne mijenja apsurd je koji nas guši već godinama. Baš zato kreatori gospodarske politike na državnoj razini trebaju preuzeti odgovornost i osim samo optimizma pokazati i hrabrost i upornost u provedbi mjera oporavka.
Moramo napokon shvatiti da se snaga svakoga gospodarstva na razini države mjeri konkurentnošću i dobrobiti koja iz toga proizlazi za ukupno stanovništvo. Jedan od parametara kojima se mjeri gospodarski rast, prema nama ključan, jest izvoz. Kao mala zemlja i malo interno tržište smatram da je stimuliranje izvoza i time jačanja tržišnog pozicioniranja hrvatskih proizvođača i pružatelja usluga u izvozu presudno za pokretanje kotačića razvoja u dobrom smjeru.
Izjednačavanje poreznih stopa
Proizvodnja, odnosno stvaranje nove vrijednosti i izvoz tih proizvoda i usluga, ključ je rješenja. Nažalost, u potezima ekonomske politike, u najavama te politike, ne vidim nikakve snažne promjene. Što se tiče politike zapošljavanja, prisutan je dugogodišnji paradoks, da načelno postoje poticaji za zapošljavanje koji se potkraj godine ‘ispucaju‘ (npr. do listopada), pa se zatim do donošenja novog proračuna i svih odluka do kraja prvoga kvartala ne primjenjuju. Time takvo poticanje zapošljavanja postaje dobrim dijelom deklarativno i znatno ometa planove poduzetnika i ostvarivanje zacrtanih rezultata.
Naime, ako u tvrtki namjeravate realizirati planove zapošljavanja i temeljite ih dijelom i na poticajima za zapošljavanje, a onda naknadno zbog ‘viših razloga‘ ne možete dobiti poticaj koji ste očekivali u zakonskim granicama, dolazite u ozbiljan problem jer ne možete ispuniti proizvodni program sukladno prethodno načinjenom ‘troškovniku‘.
S druge strane porezna politika je mjera discipline koja utječe na prihode države i lokalnih zajednica odnosno svih onih ‘bogomdanih‘ agencija i institucija kojima je namijenjen priljev od toga. Naravno da apsolutno podupiremo poreznu disciplinu, ali bi ipak bilo bolje kada bi se smanjili troškovi državnog aparata ili da se barem poveća efikasnost državne birokracije. Efekti poreza, naime, imaju važnu ulogu u motivaciji i rezultatima poslovanja gospodarstvenika, počevši od odluke do koje mjere i hoćete li uopće krenuti u gospodarski pothvat te, naravno, konkurentnosti svakog subjekta na tržištu. Porezna politika u konačnici ima najveći utjecaj na stanovništvo zbog vrlo ograničenoga pojedinačnog novčanog potencijala koji građani imaju, odnosno njihove male kupovne moći.
Barijere ulaganjima su, kao što svi znamo, brojne, i zbog toga je potrebno donijeti mjere kojima će se poticati proizvodnju i izvoz u trajnom neprekinutom nizu više fiskalnih godina, smanjiti troškove države i parafiskalne namete te zatim u povoljnom trenutku izjednačiti porezne stope na dohodak, dobiti potrošnju. I za kraj smatram da je hitno potrebno donijeti gospodarsku strategiju koja bi proizvodnju i izvoz stavila na prvo mjesto.