Pet populističkih zabluda o ‘mostovima i tunelima’

Gospodin Karamarko u svojoj izjavi za jedne dnevne novine kaže da je od strateškog značenja za Hrvatsku da spoji neke otoke s kopnom podvodnim tunelima.

Kaže čak i da 'nisu tuneli nego cijevi polegnute na morsko dno'. Naglašava da bi to 'trebalo pomoći gospodarskom razvoju otoka'. Osnovno poznavanje fundamentalnih principa funkcioniranja tržišne ekonomije sugerira da se s posebnim oprezom i skepticizmom trebaju analizirati inicijative u kojima istaknutiji političar kombinira termine 'strateško značenje' i 'gospodarski razvitak'. Kada tome još doda 'da država treba pokrenuti građevinsku industriju' te 'da cijena tunela nije bitna jer će se financirati iz fondova EU', valja podsjetiti da empirijski podaci pokazuju kako sve navedeno (pre)često ne bude utemeljeno na prisutnosti dovoljne količine ekonomske razboritosti.

1. Indiferentni Danci i Šveđani?
Nemojmo se zavaravati da su, primjerice, Danac ili Šveđanin indiferentni koliko njihova zemlja daje u proračun EU iz kojeg se grade tuneli 'kojima cijena nije bitna'. Što ako Danci i Šveđani odluče dodati još jednu traku na Oresundski most (spaja Malmö i Kopenhagen s četiri autotrake i dva željeznička kolosijeka) i financiraju projekt iz EU-fondova, što rezultira povećanim izdvajanjem Hrvatske u EU-proračun radi nekog mosta kojim se većina nas nikada neće koristiti niti ga vidjeti?! Ipak nam je cijena svima bitna!

2. Iluzija o besplatnim stvarima
U socijalizmu, ali i danas neki mantraju (a neki doista i vjeruju u te stvari?!) o besplatnom obrazovanju, zdravstvenoj skrbi itd. Nažalost, ultimativni pokazatelj cijene koju se plaća za 'besplatne stvari' znatno je niži životni standard jer ste se odrekli nečega drugog da biste 'dobili besplatno zdravstvo i obrazovanje' koje vam pruža neefikasni pružatelj usluge (država), a koji od korisnika prikuplja novac za pružanje 'besplatnih usluga' putem poreza, trošarina, carina itd. Ambicija bi nam trebala biti visoki BDP po stanovniku koji omogućuje diskrecijsko stjecanje željenih usluga u razumnim količinama i po razumnim cijenama umjesto niskog BDP-a po stanovniku u državi u kojoj su 'stvari besplatne'. Nema besplatnih stvari i na kraju ih uvijek netko plati, a narodi koji su skloni populizmu to, nažalost, plaćaju nižim općim standardom življenja. Dakle, niti su tuneli (mostovi) besplatni, niti je nevažna njihova cijena.

3. Privatni sektor ovisan o državi
Iznimno štetnim smatram vjerovanje da 'država treba pokrenuti građevinsku industriju'. Razgovarao sam s jednim privatnim liječnikom koji kaže da je presretan jer mu samo 0,4% prihoda dolazi od HZZO-a. U zadnje četiri godine biznis mu raste, ali mu nije svejedno što radi država. Zbog nesrazmjera javne potrošnje i aktivnosti u realnom sektoru koji je mora financirati, korisnici njegovih usluga plaćaju veći PDV nego proših godina, 150.000 ljudi u privatnom sektoru u tom je razdoblju ostalo bez posla, a potencijalno su korisnici njegovih usluga itd. Jako je (gospodarski) opasno kada država određuje koji se sektori približavaju statusu svete krave. Hrvatskoj trebaju žilave i profitabilne tvrtke, a ne kultni odnos prema odabranom sektoru, posebno ako novčani tok tog sektora (koji je u privatnim rukama) ovisi ponajviše o državnoj (iracionalnoj) potrošnji koju drugi (iz privatnog sektora) moraju financirati. Kako sada stvari stoje, Alpine Bau (jedna od najvećih građevinskih tvrtki u Europi te ujedno većinski vlasnik Osijek Koteksa) ide u stečaj i država ga ne namjerava spašavati izmišljenim radovima. Država ne može biti rješenje svih problema u gospodarstvu, osobito dijela koji direktno zadire u sposobnost privatnih vlasnika i menadžmenta da donosi odluke o tome u što investirati, kako se financirati i naposljetku kako cijelim cirkusom upravljati.

4. Warren Buffet i promašeni udarci
Taj proslavljeni investitor iz SAD-a i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu jednom je prilikom rekao da je biznis (gospodarstvo) sličan boksaču. Naime, najviše ga umaraju udarci koje je promašio. U gospodarstvu promašeni udarci najčešće znače loše investicijske odluke (koje su loše jer ne rezultiraju zadovoljavajućim novčanim tokovima za investitore - u ovom slučaju porezne obveznike čijim se novcem projekt financira). Iz tog razloga apeliram na izradu detaljne financijske (a ne političke) analize stvarnog utjecaja na novčani tok gospodarstva projekta dotičnih tunela (mostova).

5. Percepcija vs. činjenice
U knjizi 'The McKinsey way' (McKinsey nije najveća, ali jest najskuplja konzultantska kuća u svijetu) pročitao sam da većinu svojih zaključaka pokušavaju donijeti na temelju što veće količine obrađenih podataka (činjenica) jer praksa pokazuje da percepcija klijenata što ili zašto se nešto događa nije nužno u skladu s rezultatima analize temeljene isključivo na činjenicama, a ne na impresijama koje je klijent imao o svom problemu. Stoga je posebno važno da odluke o važnim investicijama država donosi na temelju detaljne nepristrane analize. Solidan pokazatelj ekonomske smislenosti projekta navedenih tunela (mostova) mogu biti ponude privatnih investitora u kojima bi specificirali uvjete pod kojima bi investirali u projekt kada bi zauzvrat dobili koncesijsko upravljanje predmetnom infrastrukturom. Razumno je očekivati da će privatni sektor više puta preispitati adekvatnost pretpostavki i točnost svih računskih operacija korištenih pri izradi 'feasibility'-studije jer će se pogreške platiti vlastitim (a ne tuđim) novcem.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, onaj Oresundski ljepotan stajao je 4,15 milijardi EUR, u funkciji je od 2000. godine i prema dostupnim informacijama očekuje se da je razdoblje povrata negdje oko 2035. godine (u terminima sadašnje vrijednosti ne prije 2045.). Nisam protivnik mostova i tunela, ali jesam neargumentiranog populizma, ekonomskih floskula i 'revolucionarnih državnih investicija' korisnih za partikularne skupine iz 'strateški bitnih sektora' koji na kraju postaju (pre)ovisni o državi. Samo pozivam na ekonomsku razboritost jer smo presiromašni za 'promašene udarce' toga kalibra.

Andrej Grubišić, [email protected]