Mnogo smo puta upozoravali na strukturne anomalije u postupku donošenja hrvatskih zakona, uvijek se nadajući kako je riječ o dječjim bolestima koje će se u dogledno vrijeme ili izliječiti ili će ih bar biti manje.
Nažalost, praksa baš uvijek iznova demantira. Jednom je to loš prijevod nekog stranog uzora (onaj tko ne poznaje pravni sustav, često će prevoditi kao u onome poznatom slučaju prevoditelja iz Frankfurta koji je ‘idealni dio nekretnine‘, što znači suvlasnički dio izražen razlomkom, preveo kao ‘najbolji dio nekretnine‘), drugi je put to potpuno neusklađeni rad dvaju ili više ministarstava, treći put...
Koji je opći, a koji posebni
Lako ćemo se složiti da je svima u nekoj državi jedna od najvažnijih stvari pravna sigurnost, bez koje nije moguć ni miran i kvalitetan život građana, ni poslovanje, ni investiranje. Pravnu je sigurnost, inače, najlakše i najtočnije definirati kao stanje u kojemu svatko ima vrlo jasnu predodžbu što i pod kojim uvjetima smije činiti i s kojim pravnim učincima, kao i što ne smije činiti i koje su sankcije ako ipak čini.
Opća je ocjena da je pravna sigurnost u Hrvatskoj premalena i da nitko, a posebno strani i domaći investitori, ni približno nemaju pouzdane podatke koji bi im omogućili razumne poslovne odluke. Prije nekoliko dana, točnije 1. studenoga 2015., stupio je na snagu Obiteljski zakon (NN 103/15.), koji je imao burnu povijest. Naime, Ustavni sud zabranio je primjenu Obiteljskog zakona iz 2014., ali vrlo brzo prihvaćen je istoimeni novi zakon s obrazloženjem vlasti da su zadovoljeni zahtjevi Ustavnog suda te obrazloženjem oporbe da je to isti onaj tekst uz kozmetičke promjene. Cijeli zakon iznimno je važan i ima mnogo novosti, ali ovdje se bavimo pitanjem poslovne sposobnosti, ključnim elementom poslovnog života. Definira se kao sposobnost svojim očitovanjem postizati dopuštene pravne učinke, a posebno sklapati pravne poslove. Ta sposobnost odnosi se i na pravne i na fizičke osobe, s time što fizičke osobe mogu biti i lišene (dijela) poslovne sposobnosti.
Nije sporno da je zakonodavac mogao u svakom kasnijem zakonu mijenjati onaj prijašnji, pa to vrijedi i za Obiteljski zakon. Međutim, to bi se moralo činiti poštujući određena pravila. Republika Hrvatska, nažalost, nema svoj građanski zakonik, čak na njemu i ne radi, a građanski zakonik mjesto je u kojem se nalaze sva opća pravila, pa tako i ona o sposobnostima u građanskom pravu (pravna, poslovna, deliktna). Kako građanskog zakonika nema, onda je nekakav njegov surogat Zakon o obveznim odnosima, ali to ipak nije isto. Ta razlika dodatno izaziva i jača dvojbe kad se donese neki zakon kao što je Obiteljski zakon i kad treba riješiti dvojbu – koji je tu zakon opći, a koji posebni (jer posebni ima prednost) kad je riječ o statusnim pitanjima koja uključuju i poslovnu sposobnost. Moguća su oba, međusobno potpuno suprotstavljena odgovora, a zakonodavac se nije potrudio pomoći u traženju odgovora.
Kojemu zakonu prednost?
Prema Zakonu o obveznim odnosima, ugovori poslovno nesposobne osobe pobojni su, što znači da protekom vremena (koje nije dugo, subjektivni je rok godinu dana, objektivni tri godine) postaju valjani. Prema Obiteljskom zakonu, makar donekle skriveno, pristup je potpuno drukčiji, i to su raspolaganja koja nisu pobojna, nego ništetna (makar je to moglo i moralo biti jasnije napisano), a to je doista golema razlika. Neovisno o tome koje je rješenje bolje, važno je da je potpuno jasno koji zakon ima prednost, a to sad ipak nije slučaj. Samo da naglasimo: kod ništetnosti pravni posao ne može postati valjan (a kod pobojnosti može), nema rokova za pokretanje sudskog postupka koji mora utvrditi nedostatak (a kod pobojnosti ne samo da postoje nego su i prilično kratki), svatko je ovlašten pokrenuti postupak da se nedostatak utvrdi (a kod pobojnosti u pravilu samo stranke u pravnom poslu).
Glas struke
Na kraju, treba ustvrditi da u sustavu postoji Vladin Ured za zakonodavstvo, u Hrvatskom saboru postoji pak Odbor za zakonodavstvo, i upravo bi oni morali bi spriječiti pravne nejasnoće ili ih barem minimizirati. Međutim, kako bi mogli kvalitetno obaviti svoj posao ako su zatrpani golemim brojem dokumenata koji se stalno proizvode, i to uglavnom u žurnom postupku? Za razliku od njih, na prije nekoliko dana održanom interkatedarskom sastanku svih katedri za građansko pravo s četiriju hrvatskih pravnih fakulteta upravo je pitanje kolizije Obiteljskog zakona i Zakona o obveznim odnosima na planu poslovne sposobnosti bilo u središtu pozornosti svih nazočnih (makar ga nije bilo u službenome dnevnom redu, formuliranome mnogo prije). Upravo bi to buduća vlast, ma tko bio u njoj, morala uzeti u obzir i napokon mnogo više poštovati struku.