Građani novinari operiraju po medijskom prostoru

Danas je lakše nego ikad ‘autorski’ se uključiti u medije. Potreban je mobitel s kamerom, računalo s internetskom vezom, a mozak ili osnovno poznavanje struke sasvim je opcionalno.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Ležerno ušetao u operacijsku dvoranu usred kirurškog zahvata, odgurnuo kirurga i preuzeo skalpel, sve to bez ikakvih kvalifikacija, poštovanja protokola i zahtjeva profesije u najmanju ruku smatrao bi se potpunim idiotom, a u goroj varijanti neizlječivim bolesnikom kojeg se više ne smije pustiti među ljude. Srećom za osobu na stolu, to se ipak rijetko događa. Bar u medicini. No to pravilo u posljednje vrijeme vrijedi za sve manje profesija. Tvrdoglavo se drže uglavnom one s prirodoslovnog i tehničkog područja, gdje manjak profesionalnosti nerijetko može prouzročiti smrt, ali u slučaju društveno-humanističkih nestalo je svake ograde. Jedan od ekstremnih oblika takvog raspada vrijednosti popularan posljednjih godina jest koncept građanina novinara. Nekakva službenija definicija kaže da je to osoba koja nije profesionalni novinar, ali sudjeluje aktivno u traženju, stvaranju, analizi i distribuciji vijesti. Riječ je o trendu koji se sjajno uklapa u stalne pokušaje ekstremne demokratizacije društva.

Krivi blogeri
Manje službena definicija pak kaže da je često riječ o famoznim blogerima koji su svom uglavnom nepovezanom i besmislenom lupetanju odlučili dati dojam ozbiljnosti i relevantnosti priskrbivši si naziv novinara. Druga varijacija, još tužnija, jesu ‘en passant’ građani novinari koji se zateknu usred događanja pa odluče o tome ‘izvještavati’. Geneza toga posljednjeg u nizu ‘ultrademokratskih’ trendova kojima se teži stvoriti iluzija participacije običnih ljudi u odlučivanju relativno je jednostavna i rezultat je djelovanja svetog trojstva suvremenog kapitalizma - marketinga, politike i medija.

Marketing želi novac, politika glas, a mediji pozornost od običnog čovjeka koji stoga ne mora biti ni pametan, ni talentiran, ni obrazovan, ni šarmantan, ni informiran, ni važan u širem rasporedu stvari da bi mu se to troje kontinuirano uvlačilo u guzicu i uvjeravalo ga da je sve one divne stvari koje nije. Pa zašto se, recimo, pomisli stoga automehaničar, ne bih okušao u novinarstvu? Čini mi se da bi mi baš išlo. Napisat ću blog. Ne da se ne može naći interesantnih blogova koji intrigiraju ponuđenim mislima, umjetnošću ili nečim trećim, ali vrlo su rijetka pojava u oceanu čistog smeća. I, stvarno, danas je to lakše nego ikad. Potreban je mobitel s kamerom, računalo s internetskom vezom, a mozak ili osnovno poznavanje struke sasvim je opcionalno. Dapače, suvišno.

Kolijevka u Americi
Taj cijeli sustav - provjeravanja činjenica, učenja kako se vijest ili tekst pravi, odgovornost i jasna hijerarhija koji postoje u svakoj ozbiljnijoj redakciji - zapravo samo ometa običnog čovjeka u njegovoj osobnoj potrazi za istinom i autentičnošću. U nekontroliranom bujanju tehnologije ostala je potpuno zaboravljena jedna od najvažnijih postavki demokracije, možda i najvažnija - odgovornost. Što god netko mislio o standardima klasičnog novinarstva, koji su, ruku na srce, pali baš kao i u nizu drugih profesija, u njemu ime i prezime stoji iza svake napisane riječi, kao i kompletna urednička hijerarhija. Anonimnost je pak jedno od ključnih oružja novoga digitalnog doba, a gdje postoji anonimnost, nema govora o odgovornosti. Općoj degradaciji kvalificiranosti ili još ugroženije vrste, realnog talenta, tako se priključilo i građansko novinarstvo u kojem se ne zanemaruju samo neki osnovni zakoni struke nego i tržišni i društveni zakoni. Svatko u ovom društvu vrijedi onoliko koliko je netko za njega voljan platiti i koliko je atraktivan publici (oboje su, doduše, sve jadniji kriterij kvalitete, koji je postao svoja antiteza).

Lakše je stoga jednostavno zaobići tu te kriterije i baviti se nečime a da uopće ne kotiraš među ljudima, prođeš kroz sito i rešeto uobičajenih društvenih i profesionalnih incijacija i pokušaš sa sebi ravnima izmjeriti svoju vrijednost. Lakše je nevezano lupetati, proširiti trač i poluvijest, kao u slučaju tobožnjeg srčanog udara Stevea Jobsa koji je objavljen u CNN-ovoj građanskonovinarskoj rubrici, ili se samo u prolazu pozabaviti nečime što te zanima. Ali površnost je ionako novi bog društva masovnog (ne)ukusa. 

Ideja je relativno nova, i čudna li čuda, pojavila se u Americi, gdje narod treba iluziju važnosti nešto više nego u drugim demokracijama jer je ondje doista nema. Pojavila se otprilike 80-ih kao reakcija na eroziju povjerenja u tradicionalno novinarstvo, zarobljeno u oglašivačke, korporativne pandže. Međutim, nema smisla mrziti igrača, nego igru. Mediji nisu sustav izmislili, a ni danas medijima ozlojađeni građani nisu baš toliko zainteresirani za opstanak neovisnog novinarstva da bi ga adekvatno platili. Propadanje svih medija koji to pokušavaju jasno to dokazuju. Od čitatelja se više ne može preživjeti, koliko god da si dobar. Štoviše, što si bolji, to su ti manje šanse. Na kraju krajeva, zašto biste uopće platili - u vremenu besplatnog sadržaja koje daruje marketing?

Novinar ili bilježnik
Sljedeća stvar koja je postala opće mjesto jest percepcija novinarstva isključivo kao istraživačke djelatnosti u kojoj novinar duboko uranja u velike tajne sustava i razotkriva ih. Prvo, istraživačko novinarstvo odavno nije što je bilo i već je dugo samo eufemizam za služenje nečijim vrlo konkretnim interesima, uz pomoć tema koje su, tobože, otkrili novinari iako im nerijetko informacije budu poslužene na pladnju ili prenesene iz interesa koji su sve osim javno dobro i želja za ispravnim informiranjem. Drugo, istraživačko novinarstvo nije jedino novinarstvo. Netko treba svaki dan prenositi vijesti, istraživati teme zanimljive publici, ponuditi analize i kontekst događanjima, komentirati, obrazovati, spekulirati... Novinarstvo nije sinonim za otkrivanje afera i senzacija.

Upravo se u skladu s takvim shvaćanjem novinarstva razvila ideja prema kojoj je samo osoba koja se negdje zatekla i zabilježila događaj novinar i ima pravo smatrati se njime, no to je vrlo neozbiljno banaliziranje profesije i onoga što je u nju uključeno. Novinarstvo uključuje niz zadataka od kojih su komentiranje ili fotografiranje nečega samo sastavni dio, nikako cjelina.  

David Simon, bivši novinar i scenarist serije ‘The Wire’, ovako se izjasnio o problematici građanskog novinarstva:- Uistinu, sama fraza ‘građansko novinarstvo’ zvuči mi pomalo orvelovski. Susjed koji je dobar slušatelj i stalo mu je do ljudi jednostavno je dobar susjed, on nije građanin socijalni radnik. Upravo kao što susjed s vrtnim crijevom i dobrim namjerama nije građanin vatrogasac. Reći takvo što bezobzirna je uvreda kvalificiranim socijalnim radnicima i vatrogascima.

Propustiti izvijestiti nešto, izvijestiti tendenciozno, ne provjeriti činjenice, lagati i dezinformirati itd. redovito se pojavljuju u novinarstvu, ali zato je to i jasno regulirano u sklopu struke, uvijek uz jasno podijeljenu liniju odgovornosti, upravo kao u većini profesija u kojima postoji sustav, katkad bolji, katkad  lošiji, kojem je krajnji cilj pokušati u prvi plan izbaciti najsposobnije i izgurati trule jabuke. Katkad u tome uspije, katkad ne, ali nužan je. U suprotnom, pacijentu s početka teksta mogao bi se jednoga dana dogoditi građanin kirurg.