I za bivše suce najvišeg suda vrijedi probni rok

Bilo kakva stručna provjera suca najvišeg suda djeluje gotovo nevjerojatno i znači nepovjerenje u sustav i one koji su konkretnu osobu imenovali na tu visoku, praktično najvišu pravosudnu dužnost. Ipak, u hrvatskom pravnom sustavu događaju se i takve nevjerojatne stvari

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

U svakoj, baš svakoj uređenoj državi sudac najvišeg suda (u hrvatskom primjeru to je Vrhovni sud Republike Hrvatske) pojam je idealnog, nešto najviše što neki stručnjak pravnik može postići. To uključuje, radi niza provjera u formalnom postupku imenovanja i napredovanja u hijerarhiji, i jako visok stupanj dostignutog u moralnom, uljudbenom i općenito svakom drugom pogledu. Pojednostavljeno, u hrvatskom pravosudnom sustavu ne postoji ništa što je više i zahtjevnije od položaja suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tu tvrdnju, Tu tezu nije moguće uspješno negirati i s njom se svatko mora složiti.

Ona i nije neka hrvatska specifičnost, tako je i u drugim državama u svijetu, i tako prema naravi stvari i mora biti. Bilo kakva stručna provjera osobe na toj razini djeluje gotovo nevjerojatno i objektivno znači nepovjerenje u sustav i one koji su konkretnu osobu imenovali na tu jako visoku, praktično najvišu pravosudnu dužnost. Trebalo bi zaključiti da je takav tip provjere nešto nemoguće, nešto što ne samo da ne postoji nego je potpuno jasno da i nikad neće postojati. Ipak, takvi zaključci su za hrvatski pravni sustav, nažalost, potpuno pogrešni, što pokazuje slučaj koji je povod ovoga teksta.

Probni rok

Nedavno je u službenom glasilu u kojemu se takvi podaci objavljuju (Narodne novine, web adresa: www. nn.hr) i to u broju 63 od ove godine objavljen podatak koji nas je zaprepastio i naveo na istraživanje koje je dovelo do ovog teksta. Dakle, vrlo ugledni sudac, sudac koji ima (prema našim izvorima) visoke radne ocjene i na kojega nije bilo baš nikakvih primjedbi, odlučio je (nakon što je tamo proveo nepunu godinu dana) otići iz Vrhovnog suda Republike Hrvatske i vratiti se u grad iz kojega je na taj sud i otišao. U tom je trenutku bilo upražnjeno mjesto na Županijskom odvjetništvu i on se javio na natječaj i, potpuno logično, na tom natječaju bio najbolji kandidat te ga je Državno odvjetničko vijeće imenovalo i on je nakon (15. travnja 2008.) obavljene prisege počeo raditi u Županijskom odvjetništvu kao zamjenik županijskoga državnog odvjetnika (naravno, prethodno je razrješen kao sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske).

Ne ulazeći uopće u to zašto se netko tko kao vrhunac uspješne karijere bude imenovan za suca Vrhovnog suda i po naravi posla preseli iz Osijeka u Zagreb nakon kratkog vremena predomisli (može biti čitav niz razloga, uključujući i one potpuno privatne), djeluje nevjerojatno da je sada na probnom roku i to na punih pet godina u tijelu koje se bavi istom vrstom posla, ali na cijeloj jednoj hijerarhijskoj razini ispod one na kojoj je (tadašnji) sudac bio. Navedeno rješenje je zakonom propisano i to nije sporno, ali je sporno zašto je tako propisano i je li to još jedan slučaj propusta zakonodavca ili nije.

Loše rješenje

Uvjereni smo da je riječ o jako lošem rješenju i da bi propis trebalo odmah promijeniti, barem tako da probni rok imaju oni koji u svojem dosadašnjem radu nemaju iskustvo na toj razini, ako se takav tip probnog rada uopće i zadrži. Nije riječ samo o propisima o imenovanju državnih odvjetnika, isto je i kod sudaca, pa bi tako npr. i glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić bio 'osuđen' na probni rok od pet godina kad bi htio (i to na bilo kojoj razini) postati sudac. Kao i obično, šlag dolazi na kraju. Vrhunac apsurda je da predsjednik Državnoodvjetničkog vijeća, dakle osoba koja je na čelu tijela koje imenuje zamjenike državnih odvjetnika na svim razinama i ispred kojega oni polažu prisegu, osoba koju je na to mjesto birao Hrvatski sabor i koja obavlja važan dio međunarodnih obveza za Državno odvjetništvo, odrađuje svoj probni rok od pet godina jer je u Državno odvjetništvo za zamjenika imenovan prije par godina nakon više od 20 godina rada u Županijskom sudu u Splitu.

Dakle, potpuno je jasno da propis nije dobar i da bi trebalo tražiti i naći neki drugi način sigurnosti da je imenovana osoba pravi odabir - to vrijedi kako za sudove tako i za državna odvjetništva, koji su dva neodvojiva dijela istog sustava. Ne smatramo da treba slijepo slijediti kritike iz inozemstva (pa ni iz Europske komisije), ali treba znati da baš na taj petogodišnji probni rok iz tih izvora ima mnogo kritika, a vjerojatno će ih biti još i više s obzirom na to da su se (za razliku od razdoblja od 1. lipnja 2006. do 24. svibnja 2007. kad su prvi slučajevi sudaca na probnom roku, što je već i kao termin jako ružno, došli na red) dogodili slučajevi u kojima nije bilo trajnog imenovanja (najveću pozornost javnosti je dobio slučaj iz Dubrovnika). Bilo bi dobro da je to usamljeni primjer u propisima koji se bave hrvatskim pravosuđem, ali, nažalost, to nije tako.

Apsurd do apsurda

Upravo je u tijeku pat-pozicija u jednom od najvećih skandala hrvatskog pravosuđa. Riječ je o tome da sustav već dulje od godine dana (od svibnja 2007.) ne uspijeva riješiti imenovanje predsjednika drugoga najvećeg suda u državi - Županijskog suda u Splitu. Da apsurd bude veći, Zakon o sudovima doživio je promjenu koja je izrijekom propisala da dužnost vršitelja dužnosti ne može trajati dulje od godine dana, i to u veljači 2007. da bi splitski slučaj nastao tri mjeseca nakon toga. Istina, u početku ništa nije ukazivalo na problem, određena je osoba kao vršitelj dužnosti i raspisan natječaj, koji nije dao rezultat i raspisan je ponovo. U ponovljenom natječaju je u primjeni bio 'osigurač' zakonodavca, koji je propisao da ne može biti trećeg natječaja o istoj stvari nego da Vrhovni sud na svojoj općoj sjednici za jednog ili više kandidata da pozitivno mišljenje i ministrica pravosuđa MORA imenovati tog (ako je jedan) ili jednoga od tih (ako ih je više).

Na lokalnoj razini djeluje Sudačko vijeće (Državno sudbeno vijeće u malom, ali bez nadležnosti odlučivanja i bez mogućnosti nametati svoje stavove), koje je o tri kandidata glasovalo tako da jedan nije dobio ni jedan glas, a od druge dvojice jedan je dobio 3/4 a drugi 1/4 glasova. Sudačko vijeće prema mnogima ima ulogu fikusa i veliko je pitanje ima li uopće svrhe na ovaj način kako sada funkcionira. Zakonodavac u jednoj tako 'osjetljivoj' stvari (a to se pravodobnim simulacijama moglo i moralo predvidjeti) nije bio precizan i stvorila se praznina na razini koja je užasno osjetljiva za pravnu sigurnost i vladavinu prava. Svi kandidati su proslijeđeni (jer ispunjavaju uvjete, ali o tome je prilično smiješno glasovati, to nije kategorija za glasovanje, glasovati bi trebalo o tome kojem kandidatu se daje prednost) Vrhovnom sudu, koji na svojoj općoj sjednici 9. lipnja 2008. ni za jednog od kandidata nije postigao natpolovičnu većinu (a to je prema zakonskim odredbama uvjet za bilo kakvu odluke opće sjednice, pa i odluku o pozitivnom mišljenju), ali je (prema medijskim informacijama) predmet poslao ministrici pravosuđa. Sada je nastala pat-pozicija o kojoj cijela stručna javnost raspravlja, vrijeme prolazi, a sramota raste.

Lako je sada biti general poslije bitke i tvrditi da je trebalo ovo ili ono (npr. glasovati u dva kruga na način da u drugom ne bi sudjelovao kandidat s najmanje glasova u prvom krugu), ali je potpuno jasno što je ne samo najkvalitetnije nego i jedino moguće rješenje. To neće poništiti štetu do kraja, ali će ipak biti nešto. Mi ćemo kao struka i javnost vječno pamtiti da smo dovedeni u situaciju da je upitno baš sve što sadašnji vršitelj dužnosti predsjednika Županijskog suda u Splitu (a riječ je o mnogo odluka, da spomenemo samo one o izuzeću sudaca) odluči izvan jako strogog roka koji njegov posao ograničava na jednu godinu dana koja je već prošla. Sapienti sat! Pametnome dosta!