Jeftinije je i brže miriti se nego suditi

Zakonom o mirenju iz listopada 2003. godine Hrvatska je postala jedna od malobrojnih europskih zemalja koje su zakonski kodificirale postupak mirenja

Godišnje se pokrene gotovo stotinu postupaka mirenja između poslodavaca i sindikata, a u više od 60 posto slučajeva postiže se mirno okončanje spora

Piše: Hašim Bahtijari
[email protected]

           Strategija Ministarstva pravosuđa Razvoj alternativnih načina rješavanja sporova otvara mogućnosti za mirno rješavanje još jedne vrste sporova Đ individualnih radnih sporova, najbrojnijih i najduljih sporova. Hoće li sudionici individualnih radnih sporova, a najčešće je riječ o radnicima i poslodavcima, prije nego što se odluče na beskonačno parničenje s neizvjesnim ishodom, biti obvezni mirenjem doći do obim stranama prihvatljivog rješenja, svakako će ovisiti o odlučnosti najvažnijih sudionika tripartitnog socijalnog dijaloga institucionaliziranih u Gospodarsko-socijalnome vijeću.

Naravno, svima bi bilo korisno proanalizirati dosadašnje učinke provedenih postupaka mirenja u kolektivnim radnim sporovima na koje sudionike obvezuje slovo zakona.
Nadu kako će mirenje u individualnim radnim sporovima ipak zaživjeti podgrijava činjenica da je za implementaciju tog projekta Europska komisija spremna uložiti 300 tisuća eura. U tijeku su pripreme za početak Matra projekta Mirenje u individualnim radnim sporovima koji će se realizirati uz pomoć nizozemskog Centra za međunarodnu pravnu suradnju, neprofitne organizacije specijalizirane za provedbu projekata iz pretpristupnih programa u vezi s reformom pravosuđa zemalja u razvoju. 

Spremni na obostrani kompromis

              Ministarstvo pravosuđa još je 2004. godine odredilo razvoj alternativnih načina rješavanja sporova kao jedan od prioriteta reforme pravosuđa, pa su sukladno takvom usmjerenju učinjeni prvi, prema mnogima nedovoljni koraci u poticanju rada miriteljskih udruga, ali i u afirmaciji instituta mirenja, uključujući i postupke mirenja u trgovačkim i građanskim sporovima.

Iako se u spomenutoj Strategiji ministarstva konstatira da u proteklom razdoblju 'najbolju praksu bilježe mirenja u kolektivnim radnim sporovima pri uredu za Socijalno partnerstvo, što bi se moglo pripisati i obveznošću mirenja u kolektivnim radnim sporovima u Zakonu o radu', neki od aktera tog obvezujućeg instituta ne kriju razočaranje ukupnim učincima nametnute procedure. Jer, mirenje je zapravo postupak na koji sudionici u sporu, prije formalnog početka ili za njegova trajanja, dragovoljno i bez prisile pristaju, svjesni da će obostranim kompromisom izbjeći dugogodišnje parničenje, uštedjeti novac i vrijeme te iz spora izaći s osjećajem da su obje strane pobijedile.
Mirenje u radnim sporovima samo je načelno spomenuto u Zakonu o mirenju iz listopada 2003. godine čijim je donošenjem Hrvatska postala jedna od malobrojnih europskih zemalja koje su zakonski kodificirale postupak mirenja.

Taj zakon potanko uređuje postupke mirenja u građanskopravnim sporovima, uključujući i sporove iz područja trgovačkih, radnih i drugih imovinskopravnih odnosa. Uz to, Zakon o mirenju sadrži i odredbe koje se mogu smatrati općim načelima primjenjivima u svim mirenjima: dobrovoljnost i konsenzualnost, neformalnost i povjerljivost postupka kao i dispozitivnost i autonomija stranaka. 

Trend porasta mirnog rješavanja sporova

                Postupci mirenja mnogo su podrobnije uređeni u Zakonu o radu u kojemu se preciziraju kategorije obveznoga i dobrovoljnog mirenja. Mirenje je obvezno u svim sporovima o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora ili bilo kojeg drugog spora koji u konačnici može dovesti do industrijske akcije, odnosno štrajka. Mirenje je obvezno i u sporovima pokrenutima zbog neisplate plaća, ili naknade plaća, naravno, ako stranke, radnik i poslodavac, nisu prethodno dogovorile da će takav spor rješavati na drugi način.

Postupak mirenja u kolektivnim radnim sporovima normativno je uređen u sklopu djelokruga rada Gospodarskoga socijalnog vijeća a Ured za socijalno partnerstvo obvezan je osigurati kadrovsko, logističko i organizacijsko funkcioniranje svih postupaka mirenja. Nataša Mihnjuk, stručna savjetnica za područje radno-socijalnog zakonodavstva u Uredu za socijalno partnerstvo, naglašava da se na godinu preko njihova Ureda pokrene približno stotinu postupaka mirenja a u više od šezdeset posto slučajeva postiže se mirno okončanje spora. Uočljiv je i trend porasta uspješnosti mirnog rješavanja sporova ali i to da jedna strana, najčešće sindikati, institut mirenja koristi i kao vrstu pritiska na poslodavca kako bi se izbjeglo organiziranje štrajka iz kojega, u pravilu, obje strane izlaze kao gubitnici.

- U 2004. godini uspješno je okončano 63 posto pokrenutih postupaka mirenja, dok je u prošloj godini ta brojka povećana na 68 posto. U praksi gotovo i nema slučajeva mirenja koje je pokrenuo poslodavac. Inicijativa u pravilu dolazi od sindikata koji, očito, mirenje, budući da je obvezno, koriste kao predfazu štrajka Đ naglašava Nataša Mihnjuk. Prema raspoloživim podacima, najviše postupaka mirenja pokrenuli su Sindikat graditeljstva Hrvatske, Sindikat poljoprivrede i Sindikat metalaca.

Najviše sporova zbog plaća

             Marinko Vrsaljko, član Predsjedništva Sindikata poljoprivrede Hrvatske i ekonomski analitičar koji je sudjelovao u brojnim postupcima mirenja što ih je pokrenuo njegov sindikat, naglašava da je posljednjih godina više od 70 posto postupaka mirenja pokrenuto zbog neisplata plaća ili naknada plaće. Upravo u toj činjenici Vrsaljko vidi nelogičnost cijelog sustava mirenja u kolektivnim radnim sporovima jer se od sindikata, kao inicijatora mirenja, kako bi bilo uspješno, očekuje odustajanje od dijela zahtjeva za, primjerice, isplatu neisplaćenih plaća ili naknada plaća.

- Plaće i naknade isplaćuju se u novcu, pa bi pretpostavka uspješnom mirenju bilo odustajanje sindikata od dijela potraživanja ili pristanak da se neisplaćene plaće dodatno umanje ili da se isplate onda kada poslodavac to bude mogao. Postavlja se, stoga, pitanje čime su radnici i sindikati, kao slabija strana na tržištu rada, motivirani za ulazak u postupak mirenja. A upravo neisplata plaća najčešći je razlog štrajka koji se ne može organizirati bez, makar i formalno pokrenutog i održanog postupka mirenja Đ smatra Vrsaljko.

Inicijatori pravne regulacije mirenja i u individualnim radnim sporovima ističu nekoliko argumenata koji govore tome u prilog. Naime, taj oblik mirenja u velikoj mjeri može rasteretiti redovne sudove i skratiti vrijeme trajanja sporova. Nadalje, mirenje bi trebalo pridonijeti izbjegavanju netolerantnih odnosa u poduzeću i njegovati atmosferu međusobnog uvažavanja socijalnih partnera, što će u konačnici pogodovati gospodarskom i socijalnom razvoju. I, napokon, mirenje je u individualnim radnim sporovima, kao i ostali oblici mirenja, jeftinije od sudovanja, objektivnije odražava stvarne interese sudionika koji, u pravilu, nakon završetka postupka zadržavaju korektne međusobne odnose.

I sama činjenica da su radnici od 1996., kada se počeo primjenjivati novi Zakon o radu, do 2003. godine protiv poslodavaca pokrenuli više od 200.000 radnih sporova na najbolji način govori o potrebi žurne i zajedničke akcije predstavnika kapitala i rada, ali i Vlade RH koja treba stvoriti zakonodavne okvire koji će pogodovati razvoju tolerantnih i kooperativnih odnosa poslodavaca i radnika.