Sporazum između BP-ja i Rosnjefta ubrzao novu utrku za ključnim sirovinama

Dok su Europljani i Amerikanci još zabavljeni osiguravanjem nafte i plina, Kina polako putem svojih državnih kompanija počinje osiguravati širok spektar resursa, od nafte i plina preko poljoprivrednog zemljišta do željeza i ugljena.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Dogovor između britanskoga naftnog diva BP-ja i ruskog Rosnjefta još je jednom ilustrirao svijetu kako kapital nema nacionalnost i koliko su vlasnici kapitala imuni na jeftinu rodoljubnu patetiku. Usred zahuktavanja potencijalno najveće utrke u povijesti za sve oskudnijim svjetskim resursima, jedna je zapadnjačka kompanija bez kompleksa dogovorila razmjenu dionica s ruskom, državnom, i osigurala sebi još koju dobru fiskalnu godinu u budućnosti. Prema ugovoru sklopljenom sredinom siječnja, Rosnjeft će dobiti pet posto udjela u BP-u, tako postati najveći pojedinačni dioničar, uzvratiti s 9,5 posto udjela u svojoj kompaniji i dopustiti Britancima združeno kopanje po ruskom Arktiku. Ne, naravno, zato što im treba novac ili zbog altruizma, nego zato što im treba naprednija tehnologija za traženje i eksploataciju i zato što žele jači međunarodni utjecaj. Iako je riječ o kontroverznom potezu koji je uzburkao duhove, s poslovne strane logika je besprijekorna. BP je suočen s enormnim računom za čišćenje nereda u Meksičkom zaljevu, procijenjenim na 40 milijardi dolara, što nije malo čak ni za kompaniju njihovih financija, a mogućnost pronalaska nafte u slabo istraženim zabitima svijeta vrlo je primamljiva poslovna prilika. Stručnjaci vjeruju kako baš taj dio planeta krije neke od najvećih neistraženih naftnih i plinskih rezervi. Osim toga britanska kompanija samo je nadogradila svoju prisutnost u Rusiji, ionako najveću od svih zapadnih naftnih kompanija.

Prosvjeduju oligarsi i Amerikanci Karakter dogovora, koji je mnoge iznenadio, u očima predsjednika BP-ja Roberta Dudleyja, nedavno instalirane zamjene za spomenutim skandalom osramoćenog Tonyja Haywarda, povijesni je zbog, kako je rekao, činjenice da je riječ o prvom takvom sporazumu između jedne velike privatne i jedne velike državne naftne kompanije. Velikih izjava nije nedostajalo ni s druge strane. Zamjenik premijera Igor Sečin, arhitekt ideje o razmjeni dionica, usuglasio se s dijagnozom povijesne važnosti objasnivši kako se iz ruske perspektive dogovor čini ‘ključnim, čak povijesnim’. Tako je konkretizirano dogovaranje dugo pet godina i napokon postignut sporazum kakav BP već neko vrijeme neuspješno traži po Rusiji. Iza te kompanije pokušaj je dogovora s Gazpromom iz 2007. i partnerstvo s TNK, skupinom ruskih milijardera, ne pretjerano plodno. Netom potpisani ugovor znači slavodobitni povratak Dudleyja u zemlju iz koje je prije tri godine morao otići nakon što mu je poništena viza zbog malog nesporazuma s dioničarima u zajedničkom pothvatu s TNK, kojim je onda predsjedao.

I upravo bi posljednje moglo biti izvor problema za novi pokušaj jačeg proboja u resursima bogatu Rusiju. Oligarsi okupljeni u TNK samo su dan nakon objave vijesti izrazili svoje nezadovoljstvo zbog tog ugovora. Prema njihovu tumačenju pravila postojećeg partnerstva, BP ne može sklapati nova partnerstva po Rusiji samostalno, nego isključivo putem već uspostavljenog pothvata. Stoga su najavili preispitivanje ugovora i moguće daljnje korake. Jednostavnije, osjećaju da ih je izgurao veći igrač. BP se pak nije posebno potresao, izrazili su samo nadu da će se nesporazum riješiti u ‘poslovnom duhu’.
I nisu oni jedini zabrinuti tom naglom eksplozijom britansko-ruske ljubavi. Strani mediji navode osjećaj nelagode u Washingtonu, ne samo načelne prirode nego i vrlo konkretne. BP je, upozoravaju, jedan od glavnih dobavljača nafte američkoj vojsci, što je odmah nagnalo dežurne čuvare Amerike da iz džepa izvuku omiljenu sintagmu o nacionalnoj sigurnosti. Koliko je dogovor trn u oku, pokazuje izjava kongresnika Michaela Burgesa, republikanca jasno, kako je ‘BP nekad značilo British Petroleum, a s ovim će dogovorom značiti Boljšoj Petroleum’. Time je valjda htio reći da će Rusi preuzeti britansku baletnu scenu.

Zemlje u razvoju na meti Kine BP se tim potezom definitivno kocka. Amerikanci su dovoljno iziritirani pričom o Meksičkom zaljevu, pa to sigurno neće pomoći, no čini se da su u kompaniji malo računali i zaključili da potencijalni dobici u Rusiji debelo poništavaju potencijalne gubitke u Americi. Na širem planu slika je znatno zanimljivija. Posljednjih godina utrka za ovladavanje svjetskim resursima strelovito se ubrzava i svatko pokušava osigurati pristup što većoj količini različitih ključnih sirovina. Kako sada stvari stoje, u tom natjecanju nema prijateljstava i saveznika, svatko je sâm za sebe. Amerikance, ipak, vjerojatno ne bi trebala toliko zabrinjavati Rusija, barem što se plina i nafte tiče, jer su se posljednjih godina itekako potrudili osigurati, kako se to kaže, alternativne izvore. Zemlja koja se najviše percipira kao izravan konkurent zapravo je Kina, proteklih godina poodmakla u toj utrci. Dok su Amerikanci bili zabavljeni osiguravanjem nafte i plina, dvaju sirovina koje ionako imaju sve kraći rok trajanja, Kina je polako putem svojih državnih kompanija počela osiguravati širok spektar resursa, od nafte i plina preko poljoprivrednog zemljišta do željeza i ugljena.

Predviđanja kažu kako će ta zemlja tijekom ove godine steći pet puta veći iznos prekomorskih resursa nego što je to bilo 2004. godine. Prisutni su u eksploataciji prirodnih resursa u Kanadi, zapadnoj Africi i Australiji, a što je najapsurdnije, tehnologiju potrebnu za to dobivaju nerijetko upravo od američkih kompanija poput Chesapeake Energyja. Partnerstva su sklopljena u Brazilu, Venezueli, Rusiji i Mongoliji, a u Africi Kina sve snažnije financira i/ili izvodi cijeli niz infrastrukturnih projekata. U tom svjetlu valja gledati i podatak Financial Timesa prema kojem je Kina u protekle dvije godine postala veći kreditor zemalja u razvoju od Svjetske banke, posudivši 2009. i 2010. najmanje 110 milijardi dolara. Osim osiguravanja resursa, nastavlja ugledni dnevnik, Kina na ovaj način priprema nova tržišta za svoj izvoz i smanjuje ovisnost o posrnulom Zapadu. Svijet očekuju doista zanimljiva desetljeća.