Black Cube: privatni obavještajci ulaze u izbore i korporativne ratove

Uoči parlamentarnih izbora u Sloveniji izbila je afera koja u nekoliko dana nije samo promijenila ton kampanje, nego otvorila pitanje koje nadilazi dnevnu politiku. Slučaj je otvorio pitanje može li jedna članica Europske unije postati teren za operacije privatnih obavještajnih kompanija i ulaze li takve operacije sve izravnije i u izborne procese unutar Unije.

Sve je počelo curenjem tajnih snimki na anonimnim platformama, koje su upućivale na mrežu političkih i poslovnih odnosa unutar vladajućih struktura. Riječ je, prema dostupnim informacijama, o audio i videomaterijalima koji su se širili anonimnim digitalnim kanalima i društvenim mrežama, što dodatno otežava utvrđivanje njihova izvora i autentičnosti.

No prava eksplozija dogodila se kada su slovenski mediji i istraživači počeli povezivati te materijale s izraelskom privatnom obavještajnom tvrtkom Black Cube, poznatom po nizu kontroverznih operacija u više zemalja i koju mediji prozivaju 'privatnim Mossadom'.

Pitanje nacionalne sigurnosti

Prema nalazima slovenskih sigurnosnih službi, predstavnici Black Cubea boravili su u zemlji više puta u posljednjih nekoliko mjeseci. Politička dimenzija priče dodatno je zaoštrena tvrdnjama dijela medija da je riječ o pokušaju političke diskreditacije, dok je opozicijski lider Janez Janša odbacio bilo kakvu povezanost. Istovremeno, aktualni premijer Robert Golob otišao je toliko daleko da je slučaj nazvao jednim od najvećih skandala u novijoj slovenskoj povijesti i otvoreno govorio o mogućem stranom miješanju u izbore.

U središtu afere više nisu samo snimke ni politički obračuni već model djelovanja privatne tvrtke Black Cube, koju mediji godinama povezuju s bivšim pripadnicima izraelskih sigurnosnih i obavještajnih struktura te metodama koje su u više slučajeva bile predmet sudskih i javnih prijepora.

Black Cube – tko su i što rade

Black Cube osnovan je početkom prošlog desetljeća, a posluje iz Tel Aviva, Londona, Madrida i Singapura. Tvrtka je izgradila reputaciju pružanja usluga moćnim, a često i kontroverznim klijentima.

Osnivači dolaze iz izraelske vojne obavještajne zajednice, a oko njih su se okupila imena koja nose institucionalnu težinu, od visokih vojnih dužnosnika do akademika i tehnoloških lidera. Među imenima koja su se vezivala uz tvrtku isticao se i Meir Dagan, bivši direktor Mossada. Zbog profila ljudi povezanih s tvrtkom i metoda koje su joj pripisivane u javno poznatim slučajevima, Black Cube se u medijima često opisuje kao znatno više od klasične privatne detektivske agencije.

U jednoj sudskoj izjavi čak se tvrdi da Black Cube 'nema konkurenciju s usporedivim sposobnostima' te da je radio kao ekskluzivni dobavljač za određene velike organizacije i državna tijela. 

U nizu javno poznatih slučajeva njihovo djelovanje nije ostalo samo na analizama i izvještajima. Prema javno objavljenim informacijama rade na mapiranju mreža kontakata, provjeri poslovnih veza i prikupljanju informacija na terenu.

Međutim, problem počinje kada se otkriju načini na koji dolaze do svih tih informacija. Prema sudskim zapisima i medijskim izvještajima o više slučajeva, među metodama koje su se povezivale s Black Cubeom bili su lažno predstavljanje, takozvani pretexting, i različiti oblici socijalnog inženjeringa.

Sama tvrtka, međutim, svoj rad opisuje bitno drukčije. Na svojim službenim stranicama Black Cube se predstavlja kao globalni lider u prikupljanju dokaza u složenim međunarodnim sporovima, s fokusom na otkrivanje korupcije, prijevara i financijskih malverzacija.

Hvale se spašenim milijardama

U promocijskim materijalima naglašavaju da otkrivaju 'ono što se ne može pratiti', rad bivših pripadnika obavještajnih službi te sposobnost dolaska do informacija nedostupnih standardnim metodama. Ističu i da su njihovi agenti sudjelovali u više od 540 slučajeva diljem svijeta, uz tvrdnju da su za klijente pomogli povratiti imovinu vrijednu 5,3 milijarde dolara te ostvariti ishode sporova i nagodbi u ukupnoj vrijednosti od 14,7 milijardi dolara.

Kao referentni primjer, među ostalim, navode rudarski spor između kompanije Vale i milijardera Benyja Steinmetza, u kojem su, prema sudskim podnescima, pribavljeni snimljeni razgovori s menadžerima Valea koji su doveli u pitanje ranije arbitražne nalaze vrijedne oko dvije milijarde dolara. Riječ je o sporu oko prava na eksploataciju nalazišta željezne rude Simandou u Gvineji, jednom od najvećih takvih nalazišta na svijetu.

No, dok kompanija navodi da se služe zakonitim metodama, u pojedinim javno opisanim slučajevima operativci su s metama stupali u kontakt pod lažnim identitetima, kao navodni investitori, novinari ili predstavnici stranih kompanija, nastojeći doći do informacija ili izjava koje bi kasnije mogle biti korištene u korist klijenta.

U jednom slučaju u Izraelu, agentica se predstavila kao predstavnica strane medijske kuće i uspjela navesti PR stručnjaka konkurentske kompanije da otvoreno govori o kampanji protiv suparnika. Razgovor je snimljen i korišten kao dokaz. Sudovi, međutim, nisu uvijek bili impresionirani načinima na koji ova tvrtka dolazi do informacija. U jednom infrastrukturnom sporu sud je zaključio da su istražitelji pokušavali 'staviti riječi u usta' sugovornicima i manipulirati izjavama kako bi odgovarale interesima klijenta. Takvo ponašanje ocijenjeno je kao neetično i neprihvatljivo.

Kontroverzni poslovi

Da se tvrtka bavi poslovima na granici etike i zakonitosti postalo je jasno kada je tvrtka angažirana od strane holivudskog producenta Harvey Weinsteina kako bi pokušao spriječiti objavu optužbi za seksualno zlostavljanje koje su na kraju pokrenule globalni pokret MeToo. Nije se radilo o klasičnoj pravnoj obrani, nego o pokušaju zaustavljanja objave informacija u javnosti.

Operativci su pritom koristili lažne identitete, uključujući agenticu koja se predstavljala kao aktivistica za ženska prava, kako bi se približili Rose McGowan i novinarima koji su istraživali priču. Sve je razotkrio novinar Ronan Farrow u magazinu The New Yorker. Nakon objave, uslijedila je globalna osuda, a tvrtka se javno ispričala.

Slična logika operacija pojavila se i u Rumunjskoj, ali s ozbiljnijim posljedicama. U Rumunjskoj su tijekom operacije usmjerene prema Lauri Kövesi, tadašnjoj šefici Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije, u Bukureštu uhićena dvojica operativaca Black Cubea. Teretilo ih se za phishing, hakiranje e-mailova i uznemiravanje članova obitelji kako bi došli do kompromitirajućih informacija. Na kraju su priznali krivnju u sklopu nagodbe i dobili uvjetne kazne, nakon čega su se vratili u Izrael. Tvrtka je tvrdila da su djelovali zakonito i u interesu borbe protiv korupcije, no sudovi su imali drukčiji pogled.

Kontroverze nisu stale na tome. U Kanadi je Black Cube bio angažiran u pokušaju diskreditacije suca Franka Newboulda u milijardskom sporu. Operativac se predstavio kao potencijalni klijent i pokušao tijekom tajno snimanog razgovora navesti suca na antisemitske izjave. Sud je reagirao izuzetno oštro, ocijenivši metode kao pokušaj fabriciranja dokaza i napad na integritet pravosuđa.

U Europi su se pojavile i optužbe za političke operacije. U Mađarskoj su operativci navodno infiltrirali nevladine organizacije povezane s Georgeom Sorosom koristeći lažne identitete kako bi snimili izjave koje bi kasnije bile korištene u političkim kampanjama vlade Viktor Orbán.

Među novijim primjerima posebno se izdvaja slučaj iz 2025. godine, koji je otvorio pozadinu sukoba u industriji online kockanja. U tom je sporu objavljeno da je Playtech Black Cubeu platio više od 1,8 milijuna funti za operaciju usmjerenu protiv rivala Evolutiona AB. Metode su podsjećale na parodiju špijunskih filmova, ali s vrlo stvarnim posljedicama: operativci su koristili perike i lažne brade, predstavljajući se kao zastupnici izmišljenog sudanskog milijardera. Cilj je bio namamiti zaposlenike Evolutiona na sastanke, opiti ih alkoholom i izvući izjave koje su kasnije montirane kako bi se tvrtka optužila za poslovanje na crnim tržištima poput Irana. Iako je sud u New Jerseyju izvješće odbacio kao 'objektivno neutemeljeno', šteta reputaciji već je bila nanesena.

Paralelno s time, otvorena su i pitanja legalnosti samog poslovanja. U Izraelu su se pojavile i tvrdnje dijela struke da Black Cube obavlja istražne radnje bez licenci koje su potrebne privatnim detektivima. U Ujedinjenom Kraljevstvu, jedan od prvih velikih klijenata, Vincent Tchenguiz, kasnije je tužio tvrtku zbog navodnih prijevara i prenapuhanih računa. Spor je na kraju riješen nagodbom, ali je dodatno naglasio koliko su odnosi u toj industriji složeni i netransparentni.

No, unatoč svemu, Black Cube i dalje ostaje prisutan u nizu visokoprofilnih sporova. To je možda i najvažniji paradoks Black Cubea. Tvrtka je istodobno predmet sudskih kritika, medijskih skandala i etičkih rasprava, a ujedno i partner moćnim pojedincima i korporacijama

U nekim slučajevima, čak i kada sud odbaci njihove dokaze, širi učinak njihovih operacija ostaje. Informacije su puštene u opticaj, reputacije su načete, odnosi snaga su promijenjeni.

Informacija kao oružje

To je trenutak u kojem postaje jasno da Black Cube nije samo firma. On je simptom svijeta u kojem informacije više nisu samo resurs, nego oružje. U kojem se poslovni sporovi ne vode samo argumentima i pravnim strategijama, nego i operacijama koje uključuju lažne identitete, psihološke taktike i pritisak na mete.

Takva potreba otvara prostor industriji privatne obavještajne djelatnosti. A pravila, ako uopće postoje, ne prate tu dinamiku.

Državne službe podliježu formalnom nadzoru, konzultantske kuće reputacijskim ograničenjima, a privatne obavještajne kompanije poput Black Cubea djeluju između ta dva svijeta, s velikom operativnom fleksibilnošću i manje javne odgovornosti.

Zato pitanje više nije što Black Cube radi, pitanje je što se događa kada takav model postane standard. Jer tada više ne govorimo o traženju istine, već o tome tko ima resurse da proizvede uvjerljiviju verziju stvarnosti i plasira je kao činjenicu bez obzira na to je li to istina.