Dan kad je pušten duh iz boce: Račan s Orbánom otvorio vrata MOL-u

Nitko nije mogao predvidjeti da je te treće subote u veljači 2000. postavljeni temelji za današnji model upravljanja Inom. Požutjeli novinski stupci podsjećaju da je tog dana održan prvi susret novog hrvatskog premijera Ivice Račana i njegovo mađarskog kolege Viktora Orbána, kojem je mandat počeo 1998. 

Mladi Orbán (tada je imao 37 godina) u Zagreb stigao neslužbeno, s nogometnog treninga, odnosno nakon sedmodnevnih porečkih priprema amaterskog nogometnog kluba Felcsut za koji je tada igrao. 

U dvosatnom razgovoru ugodnom načete su teme slobodne trgovine, mađarskom korištenju riječke luke i suradnji Ine i MOL-a. Što se kasnije događalo?

Sporazum o slobodnoj trgovini nije potpisan jer je Mađarska 2004. ušla u EU, pa više nije mogla sklapati takve bilateralne ugovore. Ni povlašten položaj u Rijeci nikad nije realiziran, pogotovu ne onakav kakav Mađarska ima za luku u slovenskom Kopru. No, Rijeka je prirodni, najbliži izlaz na more ne samo Mađarskoj, nego i drugim državama, pa je logično da Hrvatska gradi bržu dvokolosiječna prugu od Rijeke prema Mađarskoj, a godinama se spominje i projekt nove, tzv. nizinske pruge. 

Presudne dionice braniteljskog fonda

U stvarnost je pretočen samo dogovor oko Ine. Račanova Vlada prodala je mađarskom MOL-u 25 posto plus jednu dionicu Ine. Bilo je to pred kraj mandata 2003., kad je Orbán već bio u oporbi, ali njegov nasljednik Péter Medgyessy nije imao razloga usprotiviti se tom poslu.

Taj ulazak u Inu sam po sebi nije bio dramatičan, i priskrbio je praznoj državnoj blagajni nezanemarivih pola milijarde dolara. Međutim, duh je pušten iz boce. Doduše, Ivo Sanader je nakon Račana odlučio prodati 15 posto Ine građanima, i još sedam posto zaposlenicima, što je izazvalo napetost na relaciji Zagreb - Budimpešta. MOL je kasnije, 2008., otkupio dodatnih 22 posto dionica – 15 posto od malih dioničara i institucionalnih investitora, i presudnih sedam posto od paradržavnog Fonda hrvatskih branitelja. Tako je s udjelom od 47 posto stekao dominantnu vlasničku poziciju jer je država ostala ispod 45 posto.  

Uslijedio je mađarski pritisak o promjeni modela upravljanja, koji je urodio plodom. U Zagrebu je 30. siječnja 2009. izmijenjen ugovor koji je MOL-ovim predstavnicima u Nadzornom odboru i Upravi omogućio da preglasavaju hrvatske članove tih tijela. Uvedene su i pozicije izvršnih direktora, koje imenuje Uprava. Taj novi ešalon većinom je preuzeo operativno vođenje kompanije, i to prema izravnim uputama iz Budimpešte. 

Tako je MOL-u zapravo darovana 'zlatna dionica', odnosno pravo samostalnog upravljanja. Iz Vlade su dolazila neuvjerljiva objašnjenja o razlozima za te izmjene. Ivo Sanader poslije je tvrdio da su promjene bile nužne za osiguranje Inine stabilnosti i daljnjeg razvoja, ali njegov potpredsjednik Damir Polančec, koji je s MOL-ovim šefom Zsoltom Hernadijem potpisao ugovor, bio je malo suzdržaniji. Naglašavao je da su promjene bile rezultat pregovora i kompromisa između hrvatske vlade i MOL-a.  

Sanader nije ni bio na potpisivanju ugovora s MOL-om iako je toga dana imao samo nekoliko protokolarnih obveza, i to u drugo vrijeme. O kojim je kompromisima bila riječ, na vidjelo je izišlo tek naknadno, kad su zbog podmićivanja teškog deset milijuna dolara pravomoćno osuđeni Sanader (na šest godina zatvora) i Hernadi (u odsutnosti na dvije godine). 

Pušten duh iz boce

Mađarsko tužiteljstvo odbilo je DORH-ov zahtjev za ispitivanje MOL-ova šefa uz obrazloženje da je riječ o zaštiti mađarskih nacionalnih interesa, da ga ne mogu ispitati 'jer bi prenošenje podataka ugrozilo sigurnost Mađarske'. Tako je MOL-ov čelnik ostao na svojem položaju, nedostupan hrvatskomu pravosuđu, a i međunarodne tjeralice u međuvremenu su poništene, pa Hernadi jedino više ne može ljetovati na Jadranu.  

Posljedica svega je da se Ina 2009. pretvorila u mađarsku ispostavu, koju MOL upotrebljava sve više kao prodajni lanac, a sve manje kao proizvođača i prerađivača nafte. To se najbolje vidi prema rezultatima poslovanja, a posebno su ilustrativni podaci o zaposlenosti. MOL je od 2008. do 2024. povećao broj zaposlenih za oko 7800, dok Ina zapošljava gotovo 7000 manje ljudi nego prije mađarskog preuzimanja upravljanja.  

Možda do svega toga ne bi došlo da Ivica Račan 19. veljače 2000. na sastanku s Orbánom nije počeo puštati duha iz boce.