Kako je Ruđer Bošković predvidio kvantnu fiziku prije Plancka

Newton je svijetu ostavio zakon gravitacije. Einstein teoriju relativnosti. Njihovi su doprinosi jasni, opipljivi i prepoznatljivi – gotovo svatko zna što su promijenili. A što je svijetu ostavio Ruđer Bošković, rođen prije točno 315 godina - 18. svibnja 1711. u Dubrovniku? 

Odgovor je nezgodniji: Bošković nije ostavio jedno otkriće, nego način razmišljanja. I upravo zato ga je teže smjestiti u kratku definiciju, ali i nemoguće zaobići u povijesti znanosti.

Bio je matematičar, fizičar, astronom, geodet, inženjer, filozof prirode, isusovac i diplomat. No prije svega bio je znanstvenik koji je prvi ozbiljno doveo u pitanje mehaničku sliku svijeta i ponudio nešto posve drukčije – znatno prije nego što je znanost bila spremna to prihvatiti. 

Svijet građen od sila, ne od čvrste tvari

U kapitalnom djelu Theoria philosophiae naturalis iz 1758. Bošković je iznio ideju koja će se pokazati proročanskom: materija se ne sastoji od malih tvrdih čestica koje se sudaraju, nego od točaka bez dimenzija koje međusobno djeluju silama privlačenja i odbijanja. Drugim riječima, svijet je dinamičan sustav sila, a ne mehanička slagalica.

U 18. stoljeću ta je misao bila radikalna. No upravo će na toj intuiciji u 19. stoljeću Faraday i Maxwell razviti teoriju polja, a u 20. stoljeću relativnost i kvantna fizika postat će temelj moderne fizikalne slike svijeta. Max Planck to je formulirao početkom 20. stoljeća. Bošković 140 godina ranije nije znao kako to matematički dokazati – ali je vidio smjer. Njegov je doprinos bio anticipacija.

Zbog toga se često kaže da je bio znanstvenik ispred svog vremena. Preciznije bi bilo reći: bio je znanstvenik koji je postavljao pitanja prije nego što su alati za odgovore uopće postojali.

Znanost nije bila samo teorija

Bošković nije bio kabinetski filozof. Sudjelovao je u velikim praktičnim projektima tadašnje Europe, gdje se teorija provjeravala na stvarnim problemima.

Jedan od njih bilo je precizno mjerenje dijela Zemljine zakrivljenosti na teritoriju Papinske Države – tzv. meridijanskog luka. Takva mjerenja bila su presudna za razumijevanje planeta, ali i za razvoj karata, navigacije i astronomije.

Bošković je u tim istraživanjima sudjelovao teorijski i praktično, uvodeći nove metode obrade mjerenja i korekcije pogrešaka. Time je dao temelj modernoj geodeziji – znanosti koja povezuje matematiku, fiziku i mjerenje stvarnog svijeta.

Kupola sv. Petra i inženjerska znanost

Još jedan konkretan primjer njegovog rada bio je angažman na procjeni stabilnosti kupole bazilike sv. Petra u Rimu. Kupola je bila dovršena mnogo prije Boškovića, no s vremenom su se pojavile pukotine koje su izazvale strah od konstrukcijskog sloma. Bošković je pozvan da analizira problem i predloži rješenja.

Njegova uloga nije bila arhitektonska, nego analitička: matematički je procjenjivao sile koje djeluju na konstrukciju i predložio mjere kojima će se spriječiti daljnje širenje pukotina. Time je pokazao kako se znanstvena teorija može primijeniti na monumentalne građevine, što je u to doba još uvijek bilo neuobičajeno.

Kako su ga vidjeli drugi veliki umovi

Boškovićev utjecaj daleko nadilazi granice njegova vremena i geografije. Nobelovac Werner Heisenberg nazvao ga je 'hrvatskim Leibnizom'. Engleski znanstvenik Sir Harold Hartley opisao ga je kao 'jednog od najvećih intelektualaca svih vremena'. Friedrich Nietzsche je u Boškovićevoj teoriji vidio 'najveći trijumf nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut'.

Takve ocjene nisu rezultat nacionalnog ponosa, nego činjenice da su Boškovićeve ideje kasnije prepoznate kao temeljne u razvoju moderne znanosti.

Nasljednik da Vincija – u doba znanosti

Ako je Leonardo da Vinci simbol renesansnog ujedinjenja umjetnosti i znanosti, Ruđer Bošković njegov je nasljednik u doba znanosti – posljednji znanstveni 'renesansni um' prije fragmentacije znanja. Nakon njega, znanost se nepovratno dijeli na discipline, specijalnosti i podspecijalnosti.

Zato Bošković nema jednostavnu etiketu. On nije 'otac' jedne teorije, nego prethodnik mnogih.

Nije slučajno da središnja znanstvena institucija u Hrvatskoj nosi ime Instituta Ruđer Bošković. Naziv je predložio njegov prvi ravnatelj Ivan Supek, fizičar, filozof i intelektualac koji je u Boškoviću prepoznao uzor znanstvenika širokog pogleda i etičke odgovornosti.

U povijesti znanosti neki ostavljaju formulaciju, neki zakon, neki jednadžbu. Bošković nije ostavio proizvod ni tehnologiju, nego smjer razvoja – a to je u znanosti često najvrjedniji oblik kapitala.