Nuklearna fatamorgana: Zašto Hrvatska 2035. neće imati reaktor?

Hrvatska bi do 2035. mogla imati sagrađenu nuklearnu elektranu, rekao je osnivač Instituta za nuklearnu tehnologiju (INETEC) Duško Čorak na nedavno održanoj energetskoj konferenciji Jutarnjeg lista.

Međutim, podaci izvještaja Zajedničkog istraživačkog centra (JRC) iz 2025, koje pruža detaljan uvid stanje nuklearne energije u Europi pokazuje da priča nije tako jednostavna, a ni brza kako Čorak navodi. Naime, europski projekti poput onih u Finskoj ili Francuskoj umjesto planiranih pet, građeni punih 17 godina, uz probijanje proračuna za više od tri puta.

Kao glavni razlog navodi se duboka 'nuklearna atrofija' kontinenta, tj. gubitak specifičnih inženjerskih vještina i certificiranih dobavljača koji su se gasili tijekom desetljeća investicijskog zastoja. U isto vrijeme, Kina trenutno svoje reaktore završava u prosjeku od devet godina.

Trajanje i troškovi - Gradnja nuklearne elektrane - JRC Report

Dražen Jakšić, ravnatelj Energetskog instituta Hrvoje Požar na istoj je konferenciji upozorio na značajno probijanje rokova izgradnje nuklearnih postrojenja u Europi na recentnim primjerima. Na naše pitanje o mogućnosti izgradnje nuklearke do 2035. godine iz samog Instituta odgovorili su kako 'u EIHP-u nisu rađene takve analize i procjene'.

Cijena nuklearke

Ekonomski teret izgradnje novih nuklearnih kapaciteta najbolje ilustrira podatak JRC-a o kapitalnim troškovima koji na Zapadu iznose oko 8.000 eura po instaliranom kilovatu. Prevedeno na jezik investicija, gradnja reaktora snage 1.000 MW, kakav se često priziva u energetskim strategijama, zahtijeva početno ulaganje od približno osam milijardi eura. Čak i manja postrojenja od 500 MW, koja se teoretski čine pristupačnijima, nose cijenu od najmanje četiri milijarde eura, uz rizik da trošak po kilovatu bude i značajno viši dok se tehnologija manjih modularnih reaktora (SMR) ne standardizira.

Struktura tih troškova otkriva kamo zapravo odlazi novac pa kaže kako više od polovice investicije (50-55%) otpada na samu opremu, dok inženjering i složena izgradnja 'nuklearnog otoka' konzumiraju dodatnih 40-45 posto proračuna. Izvještaj ipak upozorava na opasan trend, a taj je da zapadni projekti poput onih u Finskoj ili Francuskoj zbog gubitka specifičnih inženjerskih vještina bilježe realne troškove koji premašuju 8.600 dolara po kilovatu.

Za nuklearku spremni

Čorak svoj optimizam temelji na 'hrvatskom iskustvu s nuklearnom energijom iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća', ne misleći pritom na zajedničko ulaganje s Slovenijom u Nuklearnu elektranu Krško.