Hrvatska se treba što čvršće integrirati u NATO

Prije trideset četiri godine, 15. siječnja 1992., EU je priznao Hrvatsku. Dogodilo se, eto, da baš otprilike uz tu obljetnicu NATO-ov glavni tajnik Mark Rutte stigne u rutinski posjet Hrvatskoj: na razgovore o jačanju obrambenih kapaciteta država članica, a u sklopu politike podizanja borbene spremnosti NATO-ova europskoga krila. Trenutak europskog priznanja Hrvatske (i Slovenije), baš kao i današnja politika obrambenog snaženja NATO-a, dogodio se i događa se u sličnim okolnostima: u vrijeme turbulentnog urušavanja jednoga međunarodnog poretka i stvaranja novoga. I kad bi imale barem malo dulje i jasnije vlastito povijesno pamćenje te bile spremne iz njega učiti, hrvatska državna politika i hrvatska politička javnost imale bi mnogo manje nejasnoća u razumijevanju današnjih procesa i manje dvojbi u formuliranju hrvatske političke pozicije u današnjoj transformaciji međunarodnog poretka.

Svatko mora računati s Trumpom

Za početak bi se valjalo osloboditi nekih zabluda, kojih je, doduše, više u javnim žalopojkama nego u Vladinoj politici. Ponajprije one o EU-u kao snažnom obrambenom igraču. EU to nikada nije bio, nije sada i nikada neće biti. Jer nije ustrojen da brani Europu, nego da je ekonomski i koliko je moguće politički integrira. Kraće: da bude preventiva novom unutareuropskom ratu. Ni europsko priznanje Hrvatske nije bilo znak njezine snage i pobjede, nego više prikrivanje vlastite slabosti i poraza nakon što u prethodnih pola godine nije uspjela zaustaviti združene napade JNA-a i i srpskih paravojski na Hrvatsku i njihove brutalne zločine, pa ni postići jedinstveno političko stajalište prema tom ratu. Iako nije jamčilo sigurnu državnu budućnost, za izgradnju Hrvatske kao države to europsko priznanje bilo je ključno. Druga je zabluda da međudržavne institucije (EU, UN, NATO...) i međunarodno pravo mogu mirno, bez turbulencija, odvesti u novi poredak. Ne, oni su ustrojeni kao čuvari postojećega. Komunistički sustavi u Europi urušili su se zahvaljujući ponajprije unutarnjim slabostima i velikim (političkim) liderima: američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu, britanskoj premijerki Margaret Thatcher i nadasve papi Ivanu Pavlu II. A proces promjene nije se dogovarao u međunarodnim institucijama, već u formatu kontaktne skupine snažnih država pod američkim vodstvom: SAD, UK, Francuska i Njemačka uza suradnju Gorbačovljeva SSSR-a. EU, NATO i UN postali su važni tek u procesu legitimiranja i provedbe dogovorenoga. Model se ponovio i s nama bližim Daytonskim mirovnim sporazumom. I danas se događa nešto slično, a glavni agens promjene poretka zove se Donald Trump. I svatko tko je u areni mora računati s njime – sviđalo mu se to ili ne. Pa tako i Hrvatska.